VOJISLAV ŠEŠELj KAO PREUSMERITELj SRPSKE ISTORIOGRAFIJE

Prikaz knjige:

Dr Vojislav Šešelj, Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije, Beograd 2007, 1031 str. (101. knjiga Šešeljevih dela)

 

Srbi – katolici! Srbi – muslimani! I dok se o Srbima muslimanima i moglo govoriti kako u Kraljevini Jugoslaviji tako i u totalitarnoj titokratiji, pošto se jedno vreme očekivalo da će se bosansko-hercegovački muslimani opredeliti za srpstvo ili hrvatstvo, dotle je javno progovoriti o Srbima katolicima smatrano u obema jugoslovenskim državama gore spomenutim (pa i ranije, posle Vuka Karadžića) smrtnim grehom i opasnim zlodelom, jer je uzdrmavalo temeljne istorijske laži Hrvata, prema kojoj su narodnosti Srbi – uprkos svemu – bili obavezni da gaje bratska osećanja, po naređenju vlasti. Samo, jedan veliki i donkihotski usamljeni borac za srpski nacionalni interes, Lazo M. Kostić, profesor prava u zemlji i istoričar u antikomunističkoj emigraciji, postavi stvari s glave na noge napisavši 1963. u Torontu knjižicu “Katolički Srbi” (fototipsko izdanje Novi Sad, 2000). Uskoro potom, pojavila se u Torontu, 1967., i njegova druga razobličavajuća knjižica “Nauka utvrđuje narodnost B-H muslimana. Etnografska studija” (fototipsko izdanje Srbinje/Novi Sad, 2000). No, kada su 1990-ih razbijanje Jugoslavije i ponovljeni genocid nad Srbima u avnojevskoj Hrvatskoj nepobitno pokazali da Srbi i Hrvati više ne mogu da žive niukakvoj državnoj zajednici – ni unitarnoj, ni federativnoj, ni konfederativnoj – stavila je i domaća istoriografija na svoj dnevni red i pitanje Srba katolika. S tim u vezi, kao važan iskorak javlja se monografija istaknutog istoričara dr Nikole Žutića “Srbi rimokatolici takozvani Hrvati” (Beograd, 2006), koja podrobno i dokumentovano dokazuje da je savremenu hrvatsku naciju stvorila duboko smišljenom i dugotrajnom propagandom rimokatolička Crkva pre svega među pokatoličenim Srbima. Ta monografija može se smatrati prethodnicom obimne Šešeljeve knjige.

Ovo voluminozno Šešeljevo delo odlikuje iscrpnost; u njemu je prisutna praktično cela relevantna građa. Veliki deo knjige čine citati, jer je pisac, preciznosti radi, odustao od prepričavanja literature kojom se služio. I dok je u mnogim svojim ranijim knjigama Šešelj istorijski i politikološki metod kombinovao sa popularno-političkom retorikom, u ovoj knjizi on sa suverenom i mirnom distancom pušta činjenice da govore same od sebe. I može se reći da one to čine sasvim dovoljno. Knjiga se sastoji od Predgovora i, šest delova: Prvi deo: Pristupna rasprava; Drugi deo: Fantazmagorije hrvatskih istoričara; Treći deo: Plasiranje očiglednih falsifikata kao autentični metod hrvatske istoriografske škole; Četvrti deo: Hrvatski nacionalni ideolozi od Ljudevita Gaja do Ante Pavelića kao instrumenti za realizaciju političkih ciljeva rimokatoličkog klerikalizma; Peti deo: Rimokatolički karakter ustaškog genocida nad srpskim narodom; Šesti deo: Titova i Tuđmanova realizacija državotvornih ciljeva rimokatoličkog zločinačkog projekta veštačke hrvatske nacije.

U Predgovoru Šešelj iznosi važne premise i korolare koji opredeljuju perspektivu čitavoga rada: “Ogroman broj svetskih naučnika odavno je u svojim naučnim radovima dokazao da je Rimokatolička crkva vekovima istrajno delovala kao vodeća svetska zločinačka organizacija, lišena bilo kakvih moralnih skrupula i rukovođena najogoljenijim makijavelističkim principima. U svojoj želji za univerzalnom svetskom dominacijom nije se nimalo ustručavala da na najsuroviji način likvidira pojedince, društvene grupe i uništi cele narode, ako su joj stajali na putu i makar pasivno se suprotstavljali. To je prva premisa metodološkog pristupa. Druga predstavlja činjenicu da je hrvatski narod istorijski zaista postojao, da je pripadao slovenskom narodnom stablu i imao sopstveni jezik, čakavski, izvorno blizak zapadnoslovenskoj jezičkoj grupi. Treća je premisa da je taj narod turskim najezdama skoro potpuno uništen i da se njegovo istorijsko ime sačuvalo isključivo kao obeležje vrlo tankog sloja feudalne vlastele, koju su ugarski vladari jednostavno preselili iz ugrožene čakavske u stranu, kajkavsku, sredinu. Feudalna vlastela je tako postepeno svoj etnički naziv nametala novostečenim kmetovima. Četvrta premisa kazuje da su među današnjim “Hrvatima” veoma retki oni koji imaju bilo kakvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovništvom. Po svim istorijskim pokazateljima, njima je kao Srbima katolicima hrvatsko ime organizovanom akcijom Rimokatoličke crkve u masi nametnuto tek u drugoj polovini devetnaestog veka. Petu premisu predstavlja činjenica da su stotinama godina “Hrvati” predstavljali instrument Vatikana i raznih zapadnih sila u njihovoj antisrpskoj najezdi. Na osnovu tih pet premisa u sklopu primenjenog metodološkog pristupa konstruisao sam osnovnu hipotezu, izraženu već kroz naslov studije. Današnji “hrvatski narod” veštačka je kreacija Rimokatoličke crkve, unapred zamišljena kao instrument jednog zločinačkog projekta, utemeljenog na težnji da se srpski narod uništi unijaćenjem, pokatoličavanjem ili potpunom fizičkom likvidacijom, kako više ne bi predstavljao prepreku daljem prozelitskom prodiranju na istočnoevropske prostore. Projekat nije unapred dat kao gotov i zaokružen. On je postepeno sazrevao, imajući u prvoj fazi ilirsku, a u drugoj jugoslovensku opciju. Međutim, priroda rimokatoličkih zločina nad srpskim narodom istovetna je. Suštinski se ona ne razlikuje tokom Prvog i Drugog svetskog rata i građanskih ratova u Jugoslaviji tokom devedesetih godina.” Nešto ranije Šešelj ističe: “Kad god neki Srbin piše o hrvatstvu, ne može se osloboditi utiska stravičnih jasenovačkih klanica i kraških jama kao masovnih grobnica. Međutim, i tu je potrebna velika doza hladnokrvnosti i sumnjičavosti, jer su ti zločini pripisani jednom malom narodu koji je teško stradao, koji je skoro potpuno uništen, a čiji su ostaci već jedva prepoznatljivi u preostalim sićušnim čakavskim enklavama. Glavni izvršioci zločina nad svojom pravoslavnom braćom mahom su Srbi katolici, instrumentalizovani kao slepo oruđe u rukama tradicionalnih srpskih neprijatelja. Ta velika istina više od jednog veka prepoznatljiva je svuda oko nas, ali zapravo još nikad nije sistematski izložena. Dugo utamničenje u haškom kazamatu za mene je predstavljalo veliki izazov da to pokušam učiniti.”

Samo, da bi se ta velika istina zamenila lažju – jednom od najvećih laži u istoriji čovečanstva – morao je biti angažovan čitav legion visokotituliranih falsifikatora istorije i bezočnih promotora antisrpstva. Ali, svemu tome su kumovali indiferentnost establišmenta srpskog društva i iritirajuće ćutanje srpskih naučnika. Pod naslovom “Otimanje srpskog jezika”, Šešelj piše: “Srbi oduvek govore isključivo štokavski. To je njihov izvorni narodni jezik i po njemu su se razlikovali od Hrvata kao čakavaca i Slovenaca kao kajkavaca. Štokavština je zajednička srpskom, ruskom, ukrajinskom, beloruskom i bugarskom jeziku, koji spadaju u istočno-slovensku jezičku grupu. Čakavski i kajkavski su zapadnoslovenskog porekla i bliski poljskom, češkom i slovačkom jeziku. Ono što je hiljadama godina bilo isključivo srpsko, Hrvati danas u svetu predstavljaju kao “hrvatski” jezik. Da bi se ta teza potkrepila, bilo je nužno da se od strane Hrvata decenijama i sistematski prisvajaju srpske narodne pesme, čak i one koje opevaju Kraljevića Marka kao velikog “hrvatskog junaka”. Da bi se to što ubedljivije postiglo, prvo su Ljudevit Gaj, Josip Juraj Štrosmajer i Franjo Rački dokazivali da su Srbi i Hrvati jedan narod; potom Ante Starčević da su svi Srbi zapravo Hrvati, ismevajući pritom srpsko ime kao nedostojno. Kad su napokon naučili da govore i pišu srpski jezik, Hrvati su ga prisvojili, počeli ubrzano da ga menjaju izmišljajući potpuno nove reči i izraze, a onda u svojim lingvističkim raspravama tendenciozno srpski svodili isključivo na ekavski izgovor, dok su čakavski i kajkavski proglašavali dijalektima štokavskog. Istoričar Tadija Smičiklas je tvrdio da srpski jezik i ne postoji, dok je lingvista Armin Pavić hvalio srpskog kralja Milana Obrenovića kako dobro govori hrvatski.”

Pod naslovom “Papski dekret generiše hrvatsku naciju”, Šešelj navodi članak “Hrvati, rimska vjera i politika”, koji je u časopisu “Dom” od 27. septembra 1901. objavio prvi hrvatski etnograf Antun Radić (stariji brat demagoga Stjepana Radića), u kome on otvoreno tvrdi da je rimski papa presudno uticao da se svi katolici štokavskog (srpskog) jezika tretiraju kao Hrvati i da im se nameće hrvatska kolektivna svest. Antun Radić tamo piše: “Ona stvar, što se je dogodila u Rimu, još ne da svijetu mirovati. Vidi se da je papa učinio nješto veću stvar, a nije samo staro konačište pretvorio u dvore od nauke. A to nješto veće – to je ovo: svaki rimokatolik, ili barem svaki rimokatolički svećenik našega jezika, bio on iz Istre, iz Dalmacije, iz Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Srijema, ili gornje Hrvatske – to je Hrvat... I u tom ima, hoćeš-nećeš, dobar komad politike. To ne treba, a i ne hasni tajiti... treba držati na pameti ovo dvoje: 1) Ima već 30 do 40 godina, a možda i više, što su se ljudi u našim zemljama, koji su grčke ili pravoslavne vjere – počeli nazivati Srblji: svaki pravoslavni u nas – to je Srbljin. Tako su npr. njeki doseljeni Grci, pošto su naučili naš jezik, postali Srblji samo zato što su grčko-pravoslavne vjere. Počelo se već govoriti da ima i srpska vjera. Vidi se po tom, da je ta vjera stvarala Srblje, pa su tako mnogi pristali uz Srblje, koji bi možda ili stalno bili Hrvati, da se nije postavilo pravilo i kao njeki zakon: tko je pravoslavne vjere – to je Srbljin! – Proti ovome diže se sada drugo pravilo: tko je rimokatoličke vjere – to je Hrvat! 2) Ako je vrijedilo pravilo da je svaki naš čovjek Srbljin, koji je pravoslavne vjere, ipak su Srbi računali k sebi i rimokatolike našega jezika, i to po jeziku. Tako već ima, kako znate, i rimokatoličkih svećenika, koji kažu da su Srblji. Ovi sad, hoće-neće, moraju među Hrvate barem onda, ako hoće da dođu na više nauke u Rim. Ali i bez toga se to samo po sebi razumije, da će biti malo rimokatoličkih svećenika koji bi htjeli biti Srblji, kad vide što se želi u Rimu, tj. da rimokatolici budu Hrvati.”

Opet, pod naslovom “Fatalna greška odbacivanja Srba katolika”, Šešelj kaže: “S druge strane, ideolozi Srpske pravoslavne crkve napravili su medveđu uslugu Srpstvu svođenjem Srpstva na pravoslavne pripadnike. Srbi-katolici i Srbi-muslimani time su odbačeni.” Taj stav “ideologa” Srpske pravoslavne Crkve ne bi se smeo posmatrati van svoga istorijskog konteksta. On je nastao u vreme žestoke kampanje pokatoličavanja i odnarođavanja koju je, uz punu podršku Austrijske Carevine, sprovodila latinska Crkva i tada bio nužan radi spasavanja i očuvanja etničkoga jezgra srpskoga naroda. Kao taktičko sredstvo, on pod promenjenim okolnostima treba da bude podvrgnut reviziji.

Posebno mesto u Šešeljevoj knjizi zauzima razobličavanje osnivača moderne hrvatske istoriografije, Vjekoslava Klaića. O njemu Šešelj veli: “Mada i Klaić uveliko spada u red istoriografskih falsifikatora, falsifikati docnijih istorijskih pamfletista toliko će prevazići njegove, da nam on danas prema naslednicima može izgledati nevino, čedno i naivno.” Klaić pre svega izlaže jednu “megalomansku kartografiju” hrvatskih zemalja. Ne navodeći nikakve dokaze osim priča svojih mitomanskih prethodnika, u svojoj “Povijesti Hrvata” Klaić poučava: “Po istraživanju najboljih hrvatskih povjesničara zauzeo je hrvatski narod u prvoj polovici VII stoljeća prilično prostranu zemlju, kojoj su bile ove međe: na jugu rijeka Bojana (oko Skadra), na istoku rijeka Bosna ili Vrbas, na sjeveru Dunav (od utoka Drave do utoka Save) i Drava, na zapadu rijeka Sana, istarske gore (dotično rijeka Raša u Istri) i Jadransko more. Ako pogledamo na kartu, vidimo da nam je pribrojiti hrvatskoj zemlji ove današnje države i oblasti: Crnu Goru, čitavu Dalmaciju, zapadni dio Bosne, Hercegovinu (osim Novog Pazara), Hrvatsku i Slavoniju, napokon jedan dio istočne Kranjske i istočnu Istru... Hrvatska bi danas po svomu nekadanjem prostranstvu bila jedanaesta država u Evropi.”

Kao jedan od krunskih dokaza o veličini hrvatskoga istorijskog prostora, kod Klaića i ostalih tendencioznih hrvatskih istoričara neizbežna je i takozvana “Crvena Hrvatska”, kako je južnu Dalmaciju (od Duvna do Drača) nazvao, inače istorijski nepouzdani, “Letopis Popa Dukljanina” iz 12. veka. Po Popu Dukljaninu, zajednički izmišljeni kralj Srba i Hrvata, Svetopelek, nakon što je sa svojim narodom primio hrišćanstvo, podelio je svoju državu na pokrajine, pa je tako gorepomenutu nazvao “Crvenom Hrvatskom”. Dotle je za hrvatske tendenciozne povesničare sa “Letopisom Popa Dukljanina” sve u redu. No, oni ga ne priznaju kao relevantan istorijski izvor u delu kada Svetopelek Srbiju, koja obuhvata celokupno primorsko i dalmatinsko zaleđe, deli na Bosnu i Rašku. (V.: Ljetopis Popa Dukljanina, Uvod, prevod i komentar Dr Slavko Mijušković,1967, ss. 187-197.) Zašto je maštoviti Pop Dukljanin oblasti koje je učeni vizantijski car Konstantin Porfirogenit (905-959) označio kao srpske, nazvao “Crvenom Hrvatskom”, ne može se utvrditi. U svakom slučaju, kako i Šešelj ističe, “Crvena Hrvatska” je izmišljotina kojoj nikada nije odgovarala neka stvarnost.

Sledeća stožerna hrvatska istorijska laž, u koju veruju i komunistički istoričari države i prava poput Ferde Čulinovića, je i navodni ugovor iz 1102. godine, poznat kao “Pakta konventa” ili “Kvaliter”. Pošto je ugarski kralj Koloman pobedio i prisajedinio srednjevekovnu hrvatsku državu, navodno je sa čelnicima hrvatskih plemena zaključio taj ugovor, kojim je postao “hrvatsko-ugarski” kralj, a hrvatskim plemenima prepustio najširu samostalnost; na taj način je hrvatska država nastavila da postoji, povezana sa Ugarskom prvo personalnom, a potom realnom unijom; Pakta konventa (Kvaliter) postao je tako temelj hrvatskoga “državnog prava”. U stvarnosti, Hrvatska je postala samo jedna od ugarskih banovina (pored Slavonije, Bosne, Mačve, Erdelja). Najbolji dokaz da je ugovor Kolomana sa hrvatskim plemstvom bio izmišljen je to, što se o njemu vekovima ništa nije znalo. Tek u 14. veku otkriven je “prepis” tog ugovora kao dodatak spisu “Historia Salonitana” splitskoga arhiđakona Tome.

Šešelj dalje razotkriva Klaićeve falsifikate u cilju dokazivanja jedinstva i državnopravnog kontinuiteta Hrvatske i Slavonije. Te dve ugarske oblasti nije samo naseljavalo stanovništvo etnički različitog sastava. Šešelj piše:„Da nikakve čvrste veze između Hrvatske i Slavonije nije bilo, svedoči činjenica da nikada nisu imale jedinstvene crkvene organizacije. Dok je cela Hrvatska bila podređena hrvatsko-dalmatinskoj nadbiskupiji u Splitu, zagrebačka biskupija, koja je obuhvatala celu Slavoniju, bila je podređena ugarskoj nadbiskupiji u Kaloči. Što se Dalmacije tiče, ona je obuhvatala “isprva samo primorske općine Zadar, Trogir i Split, zatim gradove Krf, Rab, Pag i Osor na otocima. No poslije stadoše pribrajati Dalmaciji i južne otoke Brač, Hvar i Korčulu, pače i neke prvotno hrvatske gradove u primorju, kao Šibenik i Nin, jer su bili uređeni sasvim po kalupu dalmatinskih gradova.” Klaić smatra da je činjenica odeljenosti Slavonije od Hrvatske u crkvenom pogledu bila “uzrokom da se naskoro i u upravnom pogledu počela odvajati od Hrvatske i smatrati za zasebnu oblast (teritorij). Najprije je staše zvati banovinom ili hercegovinom, poslije pak i kraljevinom,... dočim su je stranci (naročito rimski pape i napuljski vladari) koji put pribrajali Ugarskoj.” “Suštinski je problem”, produžuje Šešelj, “što Klaić nema nikakvih dokaza da je Slavonija ikada u upravnom pogledu bila uključena u Hrvatsku. Ovde je važno što i sam Klaić priznaje da su hrvatski banovi bili samo ugarski namesnici, a ne nikakvi vladari. Jedno vreme im je čak i nesumnjivi Srbin Beluš bio ban. Slavonski ban je imao pravo da kuje sopstveni novac – banovce, dok hrvatsko-dalmatinski ban to nije mogao. Ugarski kralj je preuredio i zatečene županije i lično imenovao župane. Gradovi u Slavoniji su uređivani po nemačkom uzoru, a u Hrvatskoj, posebno u primorju, po romanskom obrascu.”

Najviše domete hrvatska falsifikatorska istoriografija ipak doseže kada pripoveda o seobama Srba u Hrvatsku i Slavoniju. Klaić govori o dramatičnom bekstvu hrvatskog naroda i plemstva pred turskim najezdama: “Raseljavanje hrvatskoga naroda, koje bijaše započelo u posljednjoj desetini petnaestoga stoljeća, nastavilo se kroz čitavo XVI stoljeće. Nakon boja na Mohačkom polju sve je više preotimalo maha iseljavanje naroda u susjedne zemlje koje su bile bolje zaklonjene od turskih provala. Osobito mnogo naroda bježalo je preko Drave i Mure u jugozapadnu Ugarsku. Dne 10. siječnja 1537. dopustio je kralj Ferdinand požunskom županu Ivanu Salaju od Kerečenja i međumurskomu vlastelinu Gašparu Ernuštu od Čakovca da na rijeci Muri između svojih posjeda Legrada i Dubrave urede skelu s dovoljno brodova na kojima bi se mogli prevoziti brojni bjegunci iz Slavonije, koji su se sa stokom i drugom prtljagom svojom stali zaklanjati u nutarnje krajeve Kraljevine Ugarske... Od česti bijahu među pridošlim bjeguncima glasoviti hrvatski rodovi, koji, budući lišeni svakoga blaga i bogatstva, jedno bi bili već onda postradali, da im nije pruženo utočište na imanjima Zrinsko-Frankopanskim.” S dozvolom nemačkih krajiških generala, na opustele zemlje masovno su se naseljavali pravoslavni Srbi, koji bi zauzvrat preuzimali odbranu od Turaka. No, u pogledu njihove nacionalne pripadnosti, Klaić uporno nastoji da ne kaže istinu, pripremajući tako duhovno tlo za svoje sledbenike, kliconoše izbezumljenog antisrpstva. Klaić te doseljenike “najobičnije” opredeljuje kao “Vlahe” i ističe: “Doseljivao se je pak najviše iz turskoga carstva kršćanski puk, koji nije htio ili mogao podnositi zulume svojih nekrštenih gospodara. Ti se doseljenici zovu koji put Turci, jer su dolazili iz turskih krajeva, a onda najobičnije Vlasi, rjeđe pak Rašani ili Srbi. Budući da su uskočili ili prebjegli iz turskih oblasti, zovu se također prebjezi ili uskoci (pače i predavci). Svi ti doseljenici pripadaju narodu hrvatsko-srpskomu, govore hrvatskim ili srpskim jezikom, a imaju golemom većinom narodna prezimena i narodna krsna imena. Vjere su pak pretežno grčko-istočne (pravoslavne). Naravno da ima među njima i potomaka sredovječnih romanskih Vlaha, koji su u to doba bili već dobrano pohrvaćeni i posrbljeni.” Ovde Klaića dopunjuje priređivač njegove “Povijesti Hrvata”, Trpimir Macan, kada kaže: “Prema tomu, smatrati nam je te Vlahe gomilom puka jezika hrvatskoga ili srpskoga koja tada nije imala nikakve narodne svijesti... Vlasi XVI i XVII stoljeća jesu prema Hrvatima i Srbima u državnom i socijalnom pogledu ono što su u jezičkom Torlaci prema Srbima i Bugarima. Kad bi se htjelo točno ustanoviti koji se Vlasi mogu pribrojiti napose Hrvatima, a koji napose Srbima, trebalo bi najprije istraživati, odakle je koje vlaško naselje došlo, da li naime potječe iz prvotno starohrvatske ili starosrpske oblasti. Ima takvih vlaških skupina koje su potekle iz nutarnjih turskih zemalja (nekad srpskih), pa su ih Turci kojekuda razmještali dok nisu prebjegli u kršćansku zemlju; ali ima i takvih vlaških naselja, koja su u XIV i XV stoljeću živjela na tlu potonjega kliško-hlivanjskoga, ličko-zakrčkoga i bihaćkoga sandžaka pa su u XVI i XVII stoljeću prelazila u kršćansku Hrvatsku ... Prvi se mogu pribrojiti Srbima, a drugi Hrvatima. Vlasi, koji su u XVI i XVII stoljeću prelazili u Hrvatsku i Slavoniju, bili su velikim dijelom (ali ne isključivo) vjere proistočne ili pravoslavne. Radi toga ih je najprije rimokatoličko svećenstvo u Hrvatskoj stalo identificirati sa Srbima (Rašanima). Organizacijom srpske crkve u Hrvatskoj i Slavoniji raširilo se poslije srpsko narodno ime i među samim Vlasima.”

Šešelj ovu tvrdnju razmatra na sledeći način: “Vlasi koji su posrbljeni govorili su srpskim jezikom ili štokavskim, a Vlasi koji su pohrvaćeni, mahom stanovnici dalmatinskih gradova i ostrva, hrvatskim, odnosno čakavskim jezikom. Sva istorijska dokumenta koja Klaić pominje u svojim knjigama, ukoliko su pisana narodnim jezikom, a ne latinskim, mađarskim ili nemačkim, čakavska su ako se odnose na Hrvatsku, a kajkavska ako se odnose na Slavoniju. Srpsko stanovništvo, koje su Turci naseljavali u Hrvatsku i Slavoniju, naziva se vlaškim zbog društvenog položaja koji je uživalo. To nisu bili kmetovi, nego slobodni seljaci, obavezani na služenje u pomoćnim vojnim jedinicama ili u posadama utvrđenja. Potpuno je netačno da ti Vlasi nisu imali narodne svesti. Njihova narodna svest je naglašeno srpska, o čemu svedoče sve sačuvane narodne pesme i drugi oblici narodnog stvaralaštva. Prva srpska država upravo je u Duklji osnovana, obuhvatala je i Humsku zemlju, a sam Klaić je potvrdio da je Bosna prvobitno etnička srpska zemlja. Vlasi se ne mogu porediti sa Torlacima, jer uvek govore čistim srpskim jezikom, a nemaju ništa zajedničko sa Hrvatima. Vlasi koji su u XIV i XV veku eventualno živeli na području kliško-livanjskog, ličko-zakrčkog i bihaćkog sandžaka, ako su zaista pohrvaćeni, govorili su čakavski, pa su čakavci ostali i ako su se preselili na sever Hrvatske.”

Kao metu svoje istoriografske kritike Šešelj uzima i notornoga antisrpskog falsifikatora istorije – amatera i rasističkog lažljivca Ivu Pilara, koji je pod pseudonimom fon Sidland 1918. na nemačkom objavio knjigu “Južnoslovensko pitanje”, koju je Matica hrvatska 1943. ponovo izdala na “veštački iskvarenom srpskom jeziku”, pri čemu je ustaški režim taj spis javno propagirao kao jedno od najvažnijih uporišta svoje ideologije.

Oglušujući se o Porfirogenita, kao i niz autoriteta, od kojih neke i sam pominje: Maksimilijan Šimek, Jovan Rajić, Franjo Pejačević Virovitički, Johan Kristijan fon Engel, Leopold fon Ranke, Benjamin Kalaj, Helfert – fon Sidland kategorički tvrdi: “da Bosna počevši od 8. st. bijaše hrvatskom zemljom, da je to do danas ostala i da će tek budućnost odlučiti, hoće li možda postati srpskom”. No, njegovi argumenti u prilog toga, koje i Šešelj iznosi i pobija, teški su od neznanja; uostalom, fon Sidland i ne piše za one kojima je do istine, već za one koji traže opravdanje za svoje prošle i buduće zločine nad Srbima.

Između ostalog, Bosna je hrvatska zemlja i zato, što je na njenom čelu, dok nije postala samostalna, stajao “ban”, a “banska čast je isključivo hrvatska ustanova, koja se u banu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije očuvala do danas”. Samo, ban je avarskoga porekla (bajan), a u Bosni se javlja tek kao namesnik mađarskoga kralja (ban Borić, oko 1150.).

Zanimljiva je i fon Sidlandova priča o navodnim bosanskim bogumilima. Po njemu, veliki broj protivnika romanizatorskih uticaja (“hrvatska narodna stranka”) morao se posle poraza koji su Hrvatima naneli Mađari, iseliti u Bosnu, gde su postali bogumili. Posle su, nakon pada Bosne pod tursku vlast, ti Hrvati bogumili masovno prešli na islam, postavši tako bosanski muslimani – “cvijet hrvatstva” po Anti Paveliću. Šešelj se često dotiče bogumilstva u ovoj knjizi, ali izbegava da se o njemu definitivno izjasni. Problem bogumilstva (bogomilstva) danas je ipak rešen, i to naročito zahvaljujući trima monografijama D. Dragojlovića, koje potvrđuju i stavove nekih ranijih istraživača. Bogumilstvo je verska pojava prvenstveno prisutna u Vizantiji i Bugarskoj; Crkva bosanska nije bila bogumilska, niti su njeni pripadnici, krstjani, bili bogumili. Čak i hrvatski istoričar (češkoga porekla) Jaroslav Šidak ističe da je Crkva bosanska “pravo dijete crkvene kulture Istoka” (Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb 1975, s. 26). Vladimir Ćorović (Historija Bosne, reprint izdanje, 1999, s. 184) kaže: “I u samoj Srbiji, pre aktivnog delovanja Sv. Save, mnogi odnosi u verskom životu nisu bili u duhu crkve. U Bosni, zna se, niko nije delovao sa autoritetom i u duhu Savine akcije, da se hrišćanska crkva organizuje i razvije u savremenijim shvatanjima. U toj sredini, prepuštena sebi, bosanska hrišćanska crkva ostala je konzervativna, a u izvesnom pogledu i uporna. Odnos bi mogao biti potpuno sličan onom, koji je vladao u Rusiji između reformisane crkve i takozvanih “staroobrjadaca”.” Zato je u pravu V. Glušac kada tvrdi da je posle turskoga osvajanja Bosne Crkva bosanska kao drevna pravoslavna crkva bila potčinjena Carigradskoj patrijaršiji. Nikakvoga masovnog prelaza na islam nije u Bosni bilo. Ali je zato bilo masovnoga doseljavanja u Bosnu naročito Srba muslimana iz onih krajeva koje je Turska carevina izgubila: iz Hrvatske, Slavonije, južne Ugarske, a pogotovu iz Srbije nakon Prvog i Drugog ustanka. (V.: Glušac. Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd 1992, ss. 169 idd.)

Da bi Hrvate što više uzvisio, a Srbe unizio, nemajući ozbiljne argumente, fon Sidland pribegava rasističkim konstrukcijama sličnim onima koje će primenjivati Hitler i hitlerovci. Tako su po njemu Hrvati i Poljaci “arijske rase”, što će reci urođeno plemstvo, o čemu svedoče “dvije najizrazitije slavenske plemićke države: poljska i hrvatska plemićka država”. Zanimljiv je anahronizam te argumentacije; tà plemstvo se u Evropi još u 18. veku uveliko degenerisalo. Zato je već Hitler veličao nemačko seljaštvo kao temelj nemačke nacije i ujedno prezirao nemačko plemstvo, pa i građanstvo. (A. Hitler, Mein Kampf, 691.-695. Aufl., 1942, S. 151,270.) Za fon Sidlanda, Srbi su niža rasa jer su seljačka nacija i jer su mešavina Slovena i balkanskih starosedelaca: “Što se pak tiče etničkog momenta, dolazi kod Srba mnogo više do izražaja balkansko–romanski nomadski element od slavenskog, element crnih Latina (Latini nigri), koji se pokazuje u 64% tamnih tipova kod Srba i u licima koja nalikuju na ptice grabljivice i u tamnim sijevajućim očima.” Ovde, međutim, fon Sidland pada u sopstvenu klopku, jer ako su Srbi 64% potomci starobalkanaca, onda im po pravu nasleđa pripada najveći deo Balkana!

No, hteo to ili ne, fon Sidland priznaje superiornost Srba nad Hrvatima time, što kaže da Srbi imaju “neizmjerno povećanu i produbljenu nacionalnu svijest, jer su... bili u stanju da stvore narodnu crkvu”! On takođe kaže: “Upravo bolesno pretjerana nacionalna svijest pravoslavne crkve, nastojanje oko narodne predaje, oko narodnog jezika, narodnih pjesama, običaja i igara, to bijaše oružje posrbljivanja.” Ta zar ta “bolesna pretjeranost” nije u stvari dokaz nacionalnoga zdravlja!

Svestan toga fon Sidland predlaže oštre mere protiv srpstva i pravoslavlja. Te mere dužna bi bila da preduzme Habzburška monarhija, a njeno glavno oruđe bila bi jedna ogromna hrvatska država kao treća jedinica dunavske federacije – jedna, kako Šešelj kaže, antisrpska improvizovana hrvatska pseudodržava. S tim u vezi, fon Sidland se poziva na gledišta jednoga nemačkog univerzitetskog profesora, Augusta Franca Gfrera: “Današnja hrvatska država, Vojna krajina, moraju postati pokretne, moraju prijeći Dunav, zatim Balkan i dalje, niže u Rumeliju, Galipolje, Drinopolje, moraju primiti u sebe narode koji tamo stanuju, ta oni su od istog stabla kao Hrvati, ne gladajući na grčki zakon. Tko se tome usprotivi, njega treba udariti mačem! Konačno bit će to ipak jedan hrvatski kralj, čija će ruka na prekrasnoj zgradi Justinijanovoj, na crkvi S. Sofije istaknuti križ, ali ne nedostojni grčki, nego blagoslovljeni spasonosni latinski križ.”

Ipak, postoji gori hrvatski istoriograf-lažljivac i od fon Sidlanda. Šešelj o njemu kage: “Nema nikakve sumnje da je u celoj hrvatskoj pamfletskoj istoriografiji Dominik Mandić (1889-1973) najveći krivotvoritelj istorijskih činjenica, koji je u tolikoj meri preterivao da je danas retko koji istoričar ili politički ideolog u Hrvatskoj spreman da se javno poziva na Mandićeva dela i izražene stavove. Nije bez značajne simbolike i činjenica da je Mandić rođen u Širokom Brijegu, u zapadnoj Hercegovini, najvećem uporištu i rasadniku ustaškog pokreta. I majka mu je bila iz poznate ustaško-fratarske porodice Zovko, koja je u Drugom svetskom ratu dala nekoliko najpoznatijih koljača, a u posleratnom periodu izumitelja “gospe u Međugorju” i opsenara fra Jozu Zovka. Upravo je širokobriješko franjevačko sjemenište oblikovalo Mandićev pogled na svet, a ovaj kasniji starešina franjevačkog reda u mladosti će pokazati veliki interes za političko delovanje s klerofašističkih pozicija... Pravi kvaziintelektualni kult Dominika Mandića razvijan je među franjevačkim fratrima i ustaškim emigrantima širom sveta. Značaj njegove uloge vidi se u tome što je bio spreman odbaciti svaki iole ozbiljan naučni metod u istoriografiji ako mu se učini da je on nesvrsishodan za realizaciju ideoloških zamisli i političkih ciljeva.”

Baratajući jednom pseudoetnologijom i rasističkom antropologijom, Mandić suprotstavlja Srbe i Hrvate, pri čemu za Hrvate svojata sve najbolje, a Srbima podmeće sve najgore. Sve te koještarije bez ikakve naučne utemeljenosti jesu, međutim, prava duševna hrana za njegove katoličke, ustašocentrične čitaoce. Tako, po Mandiću, iza “Korita” ili “Korta” Plinija Starijeg kriju se Hrvati u iskrivljenom obliku. Odatle on prede priču da su od prvog do trećeg veka “u području Dona živjela razna iranska plemena Sarmata, pa su i Hrvati, koji su tu živjeli, morali biti Iranci... I svoj narodni grb sa 64 crvene i bijele kocke Hrvati su donijeli iz Irana.” Zašto su Hrvati baš iranskog porekla? Zato, jer izvesni rasistički teoretičari smatraju stare Irance Arijevce, izvornim indoevropskim plemstvom. A šta drugo Hrvati mogu biti ako ne plemstvo!? Mandić produžuje: “Iako nemamo izvora(!), koji bi nam to izričito svjedočili, sve nas upućuje da je jedan dio donskih Hrvata za provale Huna u Europu (g. 375. po Hr.) bio povučen na zapad i dospio sjeverno od današnjih Karpata. Tu su se iranski Hrvati izmiješali s brojnijim mjesnim slavenskim plemenima i od njih primili slavenski jezik. Međutim, nakon pada hunske velevlasti, Hrvati su zakarpatske Slavene državno organizirali i dali im svoje narodno ime.”

Šešelj ovo komentariše: “Očigledno je da Dominik Mandić zastupa neslovensku teoriju o poreklu Hrvata, a i sam konstatuje da, što je manje relevantnih izvora, to bolje jer može dati oduška svojoj pesničkoj slobodi i praznim naklapanjima. Ako su zaista Hrvati neslovenski narod koji je slovenizovan doselivši se u slovensku masu severno od Karpata, onda je njihovo ime samo prazna ljuštura, spomen na narod koji je odavno nestao. To je pojam koji je pre sedamnaest vekova izgubio svoje originalno značenje i poprimio sasvim novo. Sve to će se navodno ponoviti na Balkanu, gde slovenizovani Hrvati dolaze u novu slovensku masu, poprimaju njen jezik, a nameću joj sopstvenu vlast i ime. Pa potom, kada su i ti Hrvati skoro sasvim nestali, novi Hrvati se prave od Slovenaca, odnosno slavonskih kajkavaca, pa u novije vreme od Srba katolika. Reč je dakle o pet različitih etničkih supstrata koji nose isto ime. Prvi supstrat, azijatski ili iranski Hrvati koji su doselili na Don s ko zna kakvim jezikom i da li su ga tamo sačuvali. Drugi supstrat, Azijati utopljeni u slovensku masu čiji su jezik prihvatili i dali joj svoje ime. Treći supstrat, Sloveni koji su primili hrvatsko ime, doselivši se na Jadransko more, etnički se utapaju u zatečene Slovene, uzimaju njihov jezik, a nad njima uspostavljaju svoju vlast i nameću hrvatski naziv. Četvrti supstrat, hrvatski velikaši, pošto im se istorodni narod na razne strane razbežao pod Turcima, doseljavaju se na nova imanja u Zapadnoj Slavoniji i zatečenim kajkavcima nameću hrvatsko ime. Peti supstrat, kad je propao ilirski projekat Rimokatolička crkva sprovodi široku akciju identifikacije svih Srba katolika kao pripadnika hrvatskog nacionalnog korpusa, uz prihvatanje srpskog narodnog jezika – štokavskog kao književnog, kako bi se denacionalizacija Srba olakšala. Kakve onda uopšte današnji Hrvati mogu imati veze sa navodnim iranskim Hrvatima.” Izvanredno domišljanje Mandića do kraja!

A gde su, po Mandiću, srpski koreni? Po njemu, Srbi takođe nisu bili Sloveni. Navodeći stare pomene Srba u Maloj Aziji, došao je do pretpostavke da su oni poreklom iz Kurdistana. A zašto bi Srbi bili Kurdi? Očigledno jer je taj narod, koji nikada nije imao svoju državu, od najmanjeg istorijskog značaja u regionu. No, ovde Mandić pada u zamku sopstvenoga neznanja. I u zagrebačkom Leksikonu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda od 1974, na strani 402. stoji da su Iranci “grupa naroda” koja obuhvata: Afgance, Kurde, Beludže, Osete, Persijance, Tadžike. Kurdi su dakle takođe Iranci. I s čisto lingvističke tačke gledišta, Plinijevi “Koriti” ili “Korti”, koje Mandić proglašava za Hrvate, najpre će biti Kurdi. Hrvati, budući “Iranci”, a ne Srbi, biće, prema tome Kurdi.

Po dolasku Hrvata na Balkan, Mandić svojata za njih i čisto srpske oblasti. Tvrdnju cara Konstantina Porfirogenita da je etnička granica Srba i Hrvata reka Cetina, franjevački arhilažov reinterpretira tako, da je Cetina bila politička granica – kao da bi Vizantijsko carstvo unutar svojih državnih granica trpelo još neke druge “političke” granice! Lažima nikad kraja. Sporazum franačkih i vizantijskih careva, Mandić naziva hrvatsko-vizantijskim razgraničenjem na reci Drimu! A pošto su već njegovi prethodnici izmislili “Posavsku Hrvatsku”, “Ljudevita Posavskoga valja ubrojiti među velike i zaslužne hrvatske vladare”. Mandić “zna” da se oko 854. godine Hrvatska pod Trpimirom graničila s Bugarskom na reci Drini. Kao dokaz granica hrvatske države, on uzima i granice administrativnih jedinica latinske Crkve, koje granice, pogotovu pre raskola, nisu imale ni politički, a često ni efektivan karakter: “Kako je poznato, od 6. st., pa do osnutka dubrovačke metropolije (887/8.) i zagrebačke biskupije (1094.) splitska se metropolija protezala od Raše u Istri do Drave i Dunava na sjeveru, te rijeke Drine i Budve na istoku. Budući da je g. 852. hrvatska država bila prostranija(!) nego splitska metropolija, to nam govori da je tada Duklja bila u hrvatskoj državi, koja nije spadala pod splitsku metropoliju.”

Jedina srpska oblast na Balkanu bila je, po Mandiću, Raška – to je njihova “djedovina”, ali i ona je bila “hrvatska državna jedinica”! Mandić će čak i Nemanjiće proglasiti hrvatskim plemstvom, kako bi dokazao da Srbi nisu imali samorodno plemstvo.

No, ni u Raškoj nisu Srbi živeli “sami”. Mandić piše: “U Raškoj i u okolnim planinama do dolaska Srba sačuvao se osobito velik broj potomaka starih maurskih vojničkih veterana, ali sredovječni Srbi nijesu s njima sklapali ženidbe, kako ćemo kasnije vidjeti, jer su crnačke osobine Maurovlaha tada još bile istaknute i vidljive.” Do mešanja srednjovekovnih Srba i “crnačkih” Maurovlaha očito nije dolazilo zato, jer “hrvatski” Nemanjići nisu hteli da budu vladari meleza. Kasnije, u tursko doba, Srbi su se ipak pomešali sa Maurovlasima (Morlacima). Opet laž u cilju rasnog diskreditovanja Srba. Stari Maurovlasi ili Mauri jesu bili pretežno tamnoputi, budući pretežno pripadnici mediteranske rase, ali nisu bili crnci. Već navođeni Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda kaže (s. 603) u vezi s tim: “u užem smislu, narod nastao iz etničke mješavine ant. Maura, Kartažana, Rimljana, Vandala te Arapa. Ta etnička mješavina proširila se iz SZ Afrike, nakon arap. osvajanja u poč. 8. st. i na južnu polovinu Pirinejskog poluotoka (Moriski).” Pravoslavni Srbi mešali su se sa Maurovlasima više nego Srbi katolici i Srbi muslimani, prosto zato što su Maurovlasi većinom bili pravoslavne vere. Zbog toga su pravoslavni Srbi danas nešto tamnije puti od Srba katolika i Srba muslimana. To ujedno objašnjava neobičnu činjenicu da Srbi i Španci imaju jako sličan mentalitet.

Šešelj naročito ističe fenomen velikohrvatske genocidnosti, posebno se oslanjajući na istraživanja tog fenomena koja je vršio znameniti istoričar, akademik Vasilije Krestić. Krestić pokazuje kako su Hrvati od Jelačićevih krvavih pohoda revolucionarne 1848. do današnjih dana “nameravali da stvore veliku, etnički čistu i katoličku hrvatsku državu. Stoga što Srbi nisu bili spremni da se odreknu svoje nacionalne posebnosti i svoje srpske pravoslavne vere, stalno su se nalazili na udaru hrvatskih političkih stranaka i mnogih veoma istaknutih pojedinaca, koji su hrvatsku državnu misao zasnivali na tzv. državnom i istorijskom pravu... Ideje o genocidnom uništavanju Srba, o velikoj, etnički i katolički čistoj Hrvatskoj nadživljavaju sve državne okvire, političke i društvene sisteme. Kao crvena nit, one se provlače od Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovića, Josipa Franka, Frana Supila, Stjepana Radića i Ante Pavelića do Franje Tuđmana.” Ni danas se po tom pitanju ništa značajnije nije promenilo, samo su se metodi genocida tokom vremena usavršavali. “Ta politika i dalje je, kao i stotinu godina ranije, u svemu oslonjena na “državno i povjesno pravo”, na ustanovu hrvatskog “političkog” (konstitutivnog) naroda, na težnjama za stvaranjem velike, etnički i verski (katolički) čiste Hrvatske. Dogod je to tako, treba znati da Hrvatska neće moći da se oslobodi genocida i da neće odustati od davnašnje težnje da proširi svoje državne granice na račun susednih etničkih i državnih prostora, kako bi popravila svoj ne mnogo srećan geopolitički položaj.”

A antisrpska genocidna politika Hrvata vuče koren od Vatikana. Krestić dalje kaže: “Dokle god se pitanje genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bude posmatralo u kraćim vremenskim odsecima, nećemo imati nužna objašnjenja te pojave, već ćemo bacati krivicu čas na ovu, čas na onu sredinu, na jedan ili drugi režim, versku zajednicu ili poneku znamenitiju ličnost. Događaće se, kao što se već i desilo, da se genocid nad Srbima, počinjen od strane ustaša, pokušava objasniti čak i nekim rasnim karakteristikama Hrvata, navodnim brutalnim postupcima koje su u Hrvatskoj počinili vladajući režimi između dva svetska rata (1918-1941), tzv. velikosrpskom hegemonističkom politikom i šestojanuarskom diktaturom. Nisu bili retki pokušaji da se ustaški krimen opravda i umanji, da se, radi mira u kući, uspostavi ravnoteža u krivici izmednu zločinaca i njihovih žrtava. Koreni antisrpske genocidne politike sežu sve do XVI i XVII veka, kada su se Srbi masovno doseljavali u prethodno napuštene i opustošene hrvatske zemlje.” Krestić produžuje: “Naseljeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku: pritisku pokmećivanja i unijaćenja. Kako su oni po svaku cenu želeli da sačuvaju status slobodnih seljaka i status vojnika – krajišnika – žestoko su se opirali i pokmećivanju i unijaćenju, koje bi u osnovi izmenilo njihov društveni položaj. Poznati po verskoj isključivosti, čime se odlikovalo čitavo društvo ondašnje feudalne Evrope, hrvatski staleži doneli su na svom saboru 1608. godine i poseban zakon koji je na državnoj teritoriji javna prava priznavao samo pripadnicima katoličke vere. Taj zakon bio je u skladu sa poznatom devizom: čija zemlja onoga vera. U skladu sa svojom funkcijom, svojim položajem u staleškom društvu, te devize posebno su se držali zagrebački biskupi, ali i drugi feudalni veleposednici Hrvatske. Princip izražen u toj devizi njima je odgovarao ne samo iz verskih, već i iz ekonomskih razloga. Naime, srpsko pravoslavno stanovništvo nije, poput katoličkog, bilo obavezno da katoličkoj crkvi i njenom sveštenstvu daje razne dažbine, Sačuvavši status slobodnih seljaka i po prelasku u Hrvatsku i uključujući se u vojnogranični sistem, ogroman broj Srba nisu postali kmetovi. Samim tim oni nisu, kao većina hrvatskog stanovništva, bili obavezni da plaćaju brojne feudalne dažbine. Da bi ih na to privoleli, hrvatski feudalci služili su se svim raspoloživim sredstvima, ne prezajući ni od fizičkih obračuna sa žilavim i nepokornim “pravoslavnim šizmaticima”.”

Valja istaći da su iza antisrpskih i antipravoslavnih aktivnosti hrvatskoga rimokatoličkoga sveštenstva i drugih klerikalaca stajale i uvek morale stajati i rimske pape pošto je rimokatolička Crkva strogo centralizovana organizacija u kojoj neograničena pravna vlast pripada papama. Na tome ništa ne menja okolnost što se pape, da bi sačuvale oreol “svetih otaca”, retko direktno eksponiraju; za sve što uradi njihova Crkva one snose punu odgovornost.

Ideolozima hrvatstva najviše smetaju srpsko ime i srpska vera, a Srbi koji bi pristali da se odreknu narodnoga imena i vere, samim tim su priznavani za Hrvate. Tako su sami Hrvati najviše doprineli da taj, nekada realan etnički pojam, počne da označava Srbe katolike. Krestić kaže: “Dobro je poznato da je svugde u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to bio znak za fizički napad na tu naciju, da je to bilo javno žigosanje i upiranje prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepoželjni. Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj uvek je bila praćena neprestanim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su “narodna neprilika”, “da Hrvati nisu srpska braća, jer su Srbi braća sa psima”, da su hajdučki i razbojnički narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je “Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu”, jer u njemu je “krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat”. Ovako su ruženi i satanizovani Srbi u prošlosti, a tako, i još gore, satanizuju ih i danas, pod hadezeovskom vlašću dr Franje Tuđmana.”

Do prvog službenog diskreditovanja Srba u Hrvatskoj u novije doba i pripreme agresije na njih došlo je u vreme “aneksione krize” 1908. i 1909. kada Austro-Ugarska zamalo nije napala na Srbiju. Da bi se taj napad opravdao 1909. je u Zagrebu vođen “veleizdajnički proces” protiv 53 ugledna Srbina iz Hrvatske, koji je trebalo da se okonča smrtnim kaznama, ukoliko bi do rata došlo. U optužnici protiv Srba “veleizdajnika”, čije je obrazloženje pisao hrvatski književnik Iso Kršnjavi, rečeno je da u Hrvatskoj srpski narod ne postoji. Frankovci, prethodnici ustaša, krenuli su u Zagrebu da osnivaju “Hrvatske narodne legije” za upotrebu u ratu protiv Srbije. U huškanje na pohod protiv Srbije revnosno se uključila i rimokatolička Crkva. Tako krčki biskup Anton Mahnič savetuje svojim pristalicama da se priklone pravaštvu, to jest antisrpskoj i proaustrijskoj frankovštini, što su one uskoro potom i učinile: “Danas stoji neoborivo za svakog poštenog katoličkog Hrvata, što se tiče političkih aspiracija, jedino pravo pravaško stanovište... Danas se sve jasnije uviđa, da je s postojećim pravaškim strankama fuzija moguća samo onda, ako one kao osnovnu točku u svom programu prihvate katoličko načelo.”

Za vreme Prvog svetskog rata, hrvatski i slovenački biskupi nadmetali su se u žestini propagande protiv pravoslavne Srbije i Rusije, a u korist Centralnih sila, poglavito Habzburške monarhije. No, kada je postalo jasno da je ratna sreća okrenula leđa tim silama te da veliki delovi Slovenije i Hrvatske mogu postati plen Italije, slovenački i hrvatski biskupi počeli su da se “zagrevaju” za jugoslovensku opciju. Samo, šta su oni u jugoslovenskoj državi želeli, izlaže jasno isti Mahnič 1918. u svome časopisu “Hrvatska straža”: “Stojimo na pragu nove dobe. Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu što se označava riječima “Antemurale Christianitatis” (Predziđe hrišćanstva)... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo, narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja.” “Božja” je volja dakle da u zajedničkoj državi Hrvati pounijaćuju pravoslavne Srbe! Ali, kada se taj “Božji plan” u Kraljevini Jugoslaviji izjalovio, onda je tu državu trebalo razbiti i na njenim ruševinama stvoriti veliku Hrvatsku, u kojoj će pravoslavlje do Drine i do ušća Save u Dunav biti iskorenjeno po svaku cenu, pa čak i po cenu genocida nad celim srpskim pravoslavnim narodom.

 Neposrednu odgovornost rimokatoličke Crkve za taj genocid, koji je vršen tokom celoga postojanja Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945), Šešelj dokazuje prvenstveno se oslanjajući na najrelevantnija dela pisana o tome na srpskom jeziku, “Magnum Crimen” Viktora Novaka (Zagreb, 1948; reprint Beograd, 1989), zbirku dokumenata “Vatikan i Jasenovac” Vladimira Dedijera (Beograd, 1987) te zbornik dokumenata Milana Bulajića u dva toma “Misija Vatikana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” (Beograd, 1992).

Nadbiskup zagrebački i metropolita hrvatski, Alojzije Stepinac, koga je papa posle Drugog svetskog rata uzvisio na rang kardinala, a posle smrti proglasio za čudotvorca i blaženika (sveca sa ograničenom mesnom ili stvarnom nadležnošću), s neskrivenim je oduševljenjem pozdravio uspostavljanje Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, sastajao se sa ustaškim prvacima, Žanićem, Kvaternikom, Pavelićem, razvijao proustašku propagandu naročito preko glasila koja su se nalazila pod njegovom kontrolom, organizovao svečane prijeme, prisustvovao svečanim priredbama i paradama. U svojoj poznatoj poslanici, koja je krajem aprila 1941. brujala iz ustaškog radija i javnih razglasa, Stepinac je, zaklinjući se poglavniku Paveliću, pozvao katoličko sveštenstvo na uzvišeni rad na očuvanju i unapređivanju NDH i objašnjavajući da je NDH “Ruka Božija na djelu” tražio da se moli za najvećeg krvoloka srpskog naroda, Pavelića. Zauzvrat, Stepinac prima od Pavelića najviše ustaško odlikovanje, “Velered sa zvijezdom”, koji redovno nosi na ustaškim proslavama preko svog natpastirskog krsta. Stepinac stalno govori o svojoj “mirnoj savesti”, takođe i na suđenju koje mu je upriličeno posle Drugog svetskog rata, premda mu na toj “mirnoj savesti” među ostalim leže i njegovi sveštenici koljači, počev od komandanta Jasenovačkog logora smrti Vjekoslava Filipovića zvanog Miroslav Majstorović, preko Sidonija Šolca, koji je terorističkim metodama prevodio Srbe na katoličku veru, fra Zvonka Brekala, Filipovićevoga pomoćnika u Jasenovcu, fra Srećka Perića, koji je sa oltara pozvao Hrvate da pokolju sve Srbe, a najpre njegovu sestru jer je bila udata za Srbina, fra Vjekoslava Šimića, koji je stajao na čelu svih pokolja nad Srbima u kninskom srezu, itd., pa do časnih sestara u dečjem logoru u Jastrebarskom, koje su se proslavile zverstvima nad decom sa pravoslavne Kozare.

Stepincu je “savest” mogla da bude “mirna” utoliko, jer je i on sam bio produžena ruka pape Pija XII. Kršeći pravila neutralnosti Vatikana, taj je papa primio u Vatikanu, 18. maja 1941, u zvaničnu audijenciju Pavelića i celu njegovu ustašku pratnju. S druge strane, papa šalje u NDH neku vrstu ambasadora, opata Markonea, u svojstvu papskog legata. Priznanje i podršku tom čudovišnom nemačko-italijanskom protektoratu ispoljio je papa i time, što je Stepinca imenovao za vojnog vikara ustaške vojske, dakle za najvišeg vojnog sveštenika ustaša i domobrana. A već 22. jula 1941. rimski pontifeks je primio u svečanu audijenciju “stotinu hrvatskih sigurnosnih redarstvenika”, kako je izvestio “Oservatore Romano”. Ta skupina “hrvatskih sigurnosnih redarstvenika nisu nikakvi nedužni ulični stražari, prometni redari ili nešto slično. To je cvijet ustaškog koljaštva, ona stotina izabranih razbojnika, koje je u Italiji poveo na takozvanu “izobrazbu” sam Eugen Kvaternik-Dido, krvavi šef ustaške policije, a s njime je bio i zloglasni Pećnikar. Ta su dvojica bila na čelu svoje bande u poklonstvu papi, te su od njega primili blagoslov. Kvaternik i Pećnikar su i prije toga blagoslova i karabinjerske “izobrazbe” izvršili u Hrvatskoj masovne pokolje sa tom svojom bandom, a nakon toga, vrativši se u Hrvatsku “obrazovani” i blagoslovljeni, nastavili još intenzivnijom akcijom “čišćenja”, to znači klanja Srba, Židova i slobodoljubivih Hrvata.” Naporedo sa ustaškom vlašću, i Vatikan je donosio uputstva o prelazu pravoslavnih na katoličku veru na području NDH. Ta uputstva donesena su 17. jula 1941. i 18. oktobra iste godine. No, to nije bilo sve. Prema svedočenju visokog ustaškog funkcionera i rimokatoličkog sveštenika Radoslava Glavaša, “postojala je precizna direktiva Vatikana o prekrštavanju, a ne samo ona odluka Kongregacije za Istočnu crkvu, i kasnija dopuna Svete stolice te prve odluke. Doista, ne može se zamisliti, da bi inače čitav hrvatski episkopat bio onako hladnokrvno i bez skrupula ušao u tu zločinačku akciju, kad takva općenita i konkretna direktiva Vatikana, kad odobrenje od samoga pape ne bi postojalo i kad legat Markone ne bi bio u čitavoj toj akciji prekrštavanja neposredni rukovodilac.”

Dakako, rimske pape retko kada čine zločine drugačije od zločina svojih prethodnika. Tako, u intervjuu italijanskom listu “La Stampa” od 2. marta 1992. poslednji predsednik Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov izjavljuje: “Danas možemo tvrditi da sve što se dogodilo u Istočnoj Evropi ne bi bilo moguće bez prisustva pape, bez uloge pape na svetskoj sceni.” U jednom svome ranijem delu, Šešelj tome daje konkretnu formu: “Obilje je dokaza o odgovornosti pape Vojtile za izazivanje krvoprolića na Balkanu, i za zločine koji su počinjeni u tom sukobu. Pre svega, papa uopšte nije krio svoje iniciranje, forsiranje secesionizma i otvoreno je delovao na razbijanju jedne suverene države. On se čak nije ni stideo svog zločina. Takođe, mnogo dokaza pruža i sama Hrvatska. Naime, Hrvati su posebno ponosni i neprestano ističu svoju zahvalnost Jovanu Pavlu II, bez čije pomoći i podrške oni danas ne bi imali etnički čistu, nezavisnu Hrvatsku.” (V. Šešelj, Rimska kurija večito žedna srpske krvi, Beograd 2006, s. 419.)

Zaokruženost i sklad Šešeljevoj knjizi daju njegova razmatranja o hrvatskim nacionalnim ideolozima. Svi oni bili su instrumenti zločinačkog projekta veštačke hrvatske nacije u rukama rimokatoličkog klerikalizma. Doduše, neki od njih nisu bili u dobrim odnosima s hijerarhijom rimske Crkve. Ali, svima njima bila je bliska suština rimokatolicizma, jer u protivnom slučaju oni ne bi mogli da budu hrvatski nacionalni ideolozi.

“Ilirski pokret” ili “Ilirski preporod”, čiji je prvak bio čistokrvni Nemac Ljudevit Gaj, bio je prvi pokušaj da se katoličkim štokavcima, Srbima katolicima, nakalemi “ilirska nacionalna svest”, kako bi se izolovali kako od uveliko probuđenoga srpskog nacionalizma, tako i od sve jače mađarizacije. Naziv “ilirski” uzet je zato, što se verovalo da su južni Sloveni potomci antičkih Ilira, ali je određeni uticaj vršilo i uspostavljanje Ilirskih provincija pod francuskom vlašću (1809-1815) i austrijske Kraljevine Ilirije potom. Za tu zamisao imao je razumevanja austrijski car Franja I, koji je za Gajev rad izdao dozvolu. Gaj je bio svestan da jedini posrednik njegovih zamisli između vodeće inteligencije i širokih narodnih slojeva može biti niže katoličko sveštenstvo i sveštenički podmladak (semeništarci). Ta skupina postaje zato aktivno jezgro čitavog pokreta. Gaj, nadalje, pokušava da se približi i carskoj Rusiji, hvaleći se da mu je uspelo “u svim ilirskim provincijama probuditi težnju za očinskom vladavinom rusko-slovenske matere zemlje”. No, Gajeve pobude bile se pre svega finansijske prirode. Njegovo beščašće i mediokritetstvo, ali i strah Beča pred panslavizmom, doveli su do potpunog odbacivanja kako ilirizma tako i njegovog tvorca već 1849. godine.

Umesto ilirizma, javlja se, kako Šešelj kaže, “papska obmana zvana jugoslovenstvo”. Samo, njen glavni predstavnik bio je daleko krupnijeg duhovnog formata od “iliraca”. Bio je to bosansko-đakovački i sremski biskup Josip Juraj Štrosmajer, jedna odista izuzetna pojava, uz koga je, kao njegova “desna ruka”, stajao takođe katolički sveštenik i polihistor Franjo Rački.

Štrosmajer i Rački bili su zaista svesloveni; jugoslovenstvo je za njih bilo primena sveslovenstva na južne Slovene. Nije bez značaja što se Štrosmajer na vatikanskom saboru, 2. juna 1870, otvoreno i snažnom argumentacijom suprotstavio dogmi papske nepogrešivosti. No, kada je ta dogma usvojena, on nije povukao konsekvence koje bi nužno sledile iz njegovog ubeđenja i nije, recimo, prešao na pravoslavlje, već se je priklonio volji većine. Štrosmajer je, naime, nadasve bio rimokatolik; njegovo sveslovenstvo i jugoslovenstvo bili su samo put i način ka pokatoličavanju pravoslavnih Slovena. Zato unutar jugoslovenstva i za Štrosmajera i za Račkog glavna uloga pripada Hrvatima; unutar jugoslovenskog korpusa najvažniji zadatak Srba bio bi odbrana Hrvata od Mađara.

Zanimljiv je ovde jedan esej Blaža Jurišića iz 1929. godine, gde piše: “Poradi toga bio je Štrosmajer mnogo napadan od drugoga velikog narodnog vođe onoga vremena, od dr Ante Starčevića. A ipak – kolika je programska i načelna srodnost između ova dva hrvatska velikana! Da samo sumarno napomenem nekoliko dodirnih točaka. Štrosmajer ubraja Srbe u naš narod, kao što ih Starčević smatra Hrvatima, kad npr. govori o “prejasnoj hrvatskoj dinastiji Nemanjića”, koji “kao kralji vladahu istočno-sjevernim pokrajinama Hrvatske”, ili kad tvrdi, da Arsenije Crnojević “bijaše iz viđene obitelji hrvatske”, ili kad kaže “da je Sv. Sava Nemanjić istočnu crkvu hrvatsku otcjepio od patrijarha carigradskoga” itd. Štrosmajerovo jugoslavenstvo i Starčevićevo velikohrvatstvo stvarno se dakle poklapaju. Obojica su, i Štrosmajer i Starčević, bili za federativnu državu na slavenskom jugu, odnosno na Balkanu. Obojica stoje u politici na stajalištu hrvatskoga državnoga prava. Obojica postavljaju geslo: ni Beč ni Pešta. Obojica su protiv hrvatsko-ugarske nagodbe i njezine revizije. I konačno, obojica očekuju spas hrvatskoga naroda od vanjskih događaja. Čak i u taktici političkoj uzeše obojica isto sredstvo, pasivitet: Štrosmajer ne ide u hrvatski nagodbeni sabor, kao što Starčević ne ide u nagodbom ustanovljeni “zajednički” parlamenat peštanski. Prema tome, diferencijacije i neprijateljstvo između Štrosmajera i Starčevića ne izviru toliko iz njihove ideologije, koliko iz oprečne ćudi... Kad bi se njihova politička borba usporedila s borbom na ratnom polju, onda bi nam se Štrosmajer ukazao kao tip koji je prikladan za ulogu parlamentera, dok je Starčević nalik na borca iza šančeva, koji ne zna i neće da zna za primirje i obustavu neprijateljstava, nego vodi borbu na smrt ili život.” Iz gore rečenog, mnogo toga postaje jasno. Ako, naime, Štrosmajerova uglađena diplomatija unijaćenja Srba ne da uspeha, onda sledi Starčevićeva politika toljage i sekire, to jest otvorenoga genocida! Zato nije slučajno što su se 1893. dva velika hrvatska rivala, Štrosmajer i Starčević, sastali da se pomire i zajednički deluju (J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, II, Zagreb 1989, s. 426).

Glavni kroatizator dalmatinskih Srba, Mihovil Pavlinović, bio je takođe rimokatolički sveštenik, rođen 1831. u etnički srpskoj Podgori. Kod njega više nema ni trunke jugoslovenstva, njegovo mesto potpuno zauzima hrvatski nacionalni ekskluzivizam sa obaveznim rimokatoličkim predznakom. Hrvati su superiorniji od Srba. Evo argumenta za to, dostojnog jednog papskog sluge: “Turci tad bili još prilično daleko od njih, a Hrvati sami imali kod kuće dosta neprilika. Ipak čuvši srbsku nevolju, i ne obaziruć se na se, s banom svojim pohitiše na Kosovo, njih 30 hiljada. Ali, koja hvajda... kad truhlenj i nesklad, crna izdaja Brankovićeva, upropasti naše mučenike. Zna se, da Hrvati na Kosovu uzmakoše stopro treći dan, kad već bijahu krenuli u bijeg svi Srbi; a glas se prosuo o Brankovićevoj izdaji.” Pavlinoviću su najviše ipak smetali dalmatinski katolici sačuvane srpske nacionalne svesti, pa za njih kaže da deluju “pod imenom Srba-katolika opadajuć i grdeć sve što je katoličkoga i hrvatskoga na svijetu, i šireć prevratne teorije vjerske i državne”.

No, Ante Starčević se javlja kao utemeljitelj savremene hrvatske nacionalne ideologije, koja do njega, kako ističe Šešelj, u pravom smislu reči nije ni postojala. U predgovoru k reprint izdanju Starčevićevih dela, Franjo Tuđman, tada predsednik Republike Hrvatske, izričito potvrđuje da je sledbenik Starčevićeve ideologije “hrvatskog povijesnog prava”, da mu je Starčevićevo delo predstavljalo istinsko i trajno nadahnuće pri kreiranju sadašnje nezavisne hrvatske države. On kaže: “Nije slučajno što je i današnja suverena i samostalna Hrvatska našla jedno od svojih najvažnijih izvorišta u djelu Oca Domovine, temeljeći svoj program, osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije, između ostalog, i na starčevićanskom hrvatskom povijesnom državnom pravu. Ljudima koji su tijekom teških i burnih vremena najnovije hrvatske povijesti nasljedovali i promicali misao o slobodnoj Hrvatskoj, “Djela dr Ante Starčevića” bila su trajno i istinsko nadahnuće koje je posebno pridonijelo stvaranju suverene samostalne države.”

Ante Starčević rođen je u Žitniku kod Gospića 1823. godine, od oca rimokatolika i od majke pravoslavne Srpkinje, Milice Bogdanov (V. Novak, Magnum tempus, Beograd 1987, s. 507). Mržnja tog hrvatskog “oca domovine” na Srbe bila je toliko morbidna i izopačena da se može uporediti samo sa mržnjom Hitlera na Jevreje. Ako se čovek pita o uzrocima te mržnje, onda neizbežno pada u oči činjenica, koju iznosi Novak, da su se o Starčeviću u ranoj mladosti starala dvojica katoličkih sveštenika, njegov rođeni stric Šime Starčević, karlovački župnik i književnik, i Joso Vlatković, župnik u Smiljanu.

U raspravi “Ime Serb”, pisanoj 1868. godine, Starčević “otkriva” da Srbi i Sloveni nisu narodnost, već istorijska pojava koja označava sužnje i robove. Polazeći od toga, da su neki slavisti na osnovu antičkih dela zaključivali da je srpsko ime bilo u davnini rasprostranjenije od slovenskog, “otac domovine” pogađa da “time nije čudo što se ime Serb i prije negoli se imena Slav, Vend, Anta, itd. pokazaše, i skupa s ovimi imeni i poslie ovih imenah, kao ime obćenito na sve Slave pruža, nije čudo, da je ime Serb tako razšireno. Tko ne vidi da je Slav i Serb sve isto, da oba ta imena znamenuju sužnja, i dosledno, da to nisu vlastita imena, nego običajne, obćenite reči?” Starčević takođe srpsko etničko ime vezuje i za izraz “svrab”: “Odprie serb biaše većja neprilika negoli guba, a zna se koliko su starinski narodi od gube terpili. Pače, guba biaše samo jedna vrsta serba.” U članku “Na čemu smo”, “otac domovine” daje i ovakvu definiciju “Slavoserba”: “Slavoserbi su smeće naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakom kupcu daju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudih koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herđavih vladah; ljudih... koji su se kao zakleli narod hervatski obrisati s lica zemlje, ter o tomu i rade. To su Slavoserbi, to snaga Austrie u Hervatskoj. Dok ne bude iz naroda iztrebljena, neka Austrii bude ta pomoć, nitko joj ju ne navidi.” Iako nije bio klerikalac, pošto su pape u sporovima Hrvata sa Bečom i Peštom stajale na strani Dvojne monarhije kao glavnog garanta svoje egzistencije, “otac domovine” nepokolebljivo stoji na stanovištu jedinstva hrvatstva i rimokatolicizma: “Hervatska je narodnost najstarija, ona je hrast, a sve ostale narodnosti slavenske nisu drugo nego žiri ili šiške... Bez vere ne može biti srećna ni obitelj a kamo li država. Među svimi verami najbolja je rimo-katoličanska. Ona bo vodi ljude i narode k prosvetlenju, k sreći i k slobodi; protestantizam razuzdava strasti; iztočna vera ostavlja i učvrsćuje ljude u živinstvu i sužanjstvu.”

Saosnivač Stranke prava bio je sa Starčevićem Eugen Kvaternik (1825-1871). Glavni njegov cilj bio je osamostaljivanje Hrvatske, bilo pod pokroviteljstvom Austrije, bilo neke druge velike sile. Nestalan po prirodi, bio je ruski i austrijski špijun, a povezivao se i sa Francuskom Carevinom Napoleona III te italijanskim nacionalnim vođima, Kavurom i Garibaldijem. A u smrt ga je izgleda odvukao njegov religiozno-politički fanatizam. Glavna Kvaternikova pobuda bila je takođe potraživanje srpskih zemalja. Naročito u interesu Austrije bilo bi, po njemu, da Hrvatskoj pripadne i Srem, kako bi time izgubile zajedničku granicu Srbija i Mađarska, najveći hrvatski neprijatelji. Šešelj ističe da je tek s Kvaternikovim konceptom hrvatska nacionalna misao stekla zrelost. Na tom konceptu, svoje ključne političke stavove gradila su i braća Antun i Stjepan Radić, a materijalizovao ih tokom Drugog svetskog rata ustaški poglavnik Ante Pavelić.

Antun Radić (1868-1919) bio je prvi hrvatski etnograf i, ujedno, sa Stjepanom Radićem, suosnivač prve masovno-populističke stranke u Hrvata, Hrvatske pučke seljačke stranke. Kakav je naučnik Antun bio, pokazuje i njegovo unapređivanje Hrvatskoga Zagorja, nastanjenog beslovesnom seljačkom masom, u “hrvatski Pijemont”: “Hrvatski narod u ovoj zemljici, iako ga je bilo samo šaka: taj je narod uvijek i svagda imao u pameti i u srcu, da ima braće, koja su s njim nekada bila pod jednim krovom. Kad je ova zemljica među Dravom i morem bila najmanja i najnesrećnija, i onda su pradjedovi naši držali na pameti i na jeziku: da su oni samo ostaci, samo ruševine nekadašnjega kraljevstva hrvatskoga.” Iako se u postupku spram Srba ne slaže s frankovcima, Antun Srbima u Hrvatskoj ne priznaje nikakva prava na nacionalnu osobenost. Tako 1908. u “Domu” on poručuje: “Mi Srbe poznamo i naše je mišljenje o njima poznato! Mi treba s njima da radimo sporazumno. Na zemljištu hrvatske države nema mjesta srpskoj politici – jer Hrvati imaju svoju, Srbi svoju državu. Bosna je po narodu i prošlosti hrvatska, a političke prilike dovele su ju pod istoga vladara s ostalom Hrvatskom. U Bosnu se naselilo Srba kao i u Hrvatsku. Oni su u Bosni naša narodna neprilika kao i u Hrvatskoj – no krvava legija učinit će tu nepriliku i većom.” Polazeći od fikcije hrvatskoga povesnoga prava, Antun za razgraničenje Hrvata i Srba uzima kao merilo princip: Čija vlast, toga i nacija! U “Domu” od 31. marta 1904. on ističe: “Zato u našoj zemlji, koliko je bila pod vladom katoličkih vladara, i to najprije domaćih kraljeva hrvatskih, onda ugarskih i napokon cesara bečkoga – u čitavoj našoj zemlji pod vladom katoličkih vladara ne bi danas bilo nijednoga sela koje druge vjere – da se nije poslije doselilo pravoslavnoga naroda, i to nedavno, pred kojih 200 godina. A tomu je doseljenomu narodu morao cesar obećati i dati pismeno, da mu neće u vjeru dirati. Pa ni to nije pomoglo, nego su ipak pravoslavni prelazili u katoličtvo i nastali tzv. “unijati” (sjedinjeni). Dakle, znate li sada? nije vjera prva bila, koja je naš narod razdijelila, nego je to bila vlada i politika: šta je bilo pod jednom vladom, to je bilo jedne vjere i crkve. Da je u nas malo više razbora, mi bismo se iz ovoga mogli i nješto naučiti, i to ukratko ovo: Hrvati su imali od starine svoju državu, a poslije i Srblji svoju. Pa kad danas nema razlike među Hrvatom i Srbljinom, i kad nijedan ne zna kazati po čemu se razlikuje od drugoga – ne bi li bilo najpametnije da sav naš narod u Hrvatskoj bude Hrvat, a u srpskoj državi Srbljin?”

U već pomenutom eseju, Blaž Jurišić Stjepana Radića smatra ideološkim i političkim nastavljačem kako Štrosmajera tako i Starčevića: “Poslije Starčevića i Štrosmajera nije se bitno mijenjala niti naša politička ideologija niti frazeologija sve do god. 1918. Tada je nastao, pod utjecajem vanjskih događaja – kako su oba velikana ispravno predviđala – potpun preokret u prilikama. Je li nastao i preokret ideologije? Je li hrvatska politička linija pomaknuta u drugi smjer? Odgovor na to pitanje možemo naći u politici najvećega pučkoga tribuna hrvatskoga, Stjepana Radića, kojemu su u posljednjih deset godina podijelili svoje povjerenje najširi narodni slojevi. U predratnom programu svoje stranke zauzima Radić protivunagodbeno stajalište poput Starčevića i Štrosmajera. Odmah u početku svoga političkog rada ističe Radić slavensku uzajamnost i naglašava prijateljstvo sa Srbima, ali usto najenergičnije zastupa zahtjev hrvatskoga narodnog i državnog individualiteta, u čemu je srodan sa Štrosmajerom. Radić se stavlja na princip hrvatskoga državnoga prava kao i Starčević, te uvijek dosljedno pred rat i za čitavo vrijeme rata počinje svoje saborske govore s invokacijom: visoki državni sabore! Na toj liniji hrvatskoga državnoga prava odnosno hrvatske narodne i državne individualnosti ostaje Radić, uz različite peripetije, ipak do kraja, barem u bitnosti.” A o Radiću Franjo Tuđman piše: “Za svoga života S. Radić postao je ne samo stranačkim prvakom seljačkog nacionalnog pokreta, nego i učiteljem i neospornim vođom hrvatskoga naroda, štoviše tvorcem moderne hrvatske nacije, pa je s pravom smatran “neokrunjenim hrvatskim kraljem” ili plebiscitarno izabranim predsjednikom hrvatske republike. Nakon smrti Radić će postati simbolom svega hrvatstva, što će mu gotovo beziznimno priznati i idejnopolitički protivnici iz hrvatskih redova, od pravaša na desnici do komunista na ljevici.”

Radićeve peripetije, kao skokovi iz jedne političke krajnosti u drugu do tragičnoga finala, često su gotovo neverovatne. Ipak, kao što Šešelj ističe, one imaju jednu konstantu – antisrpstvo, koju, međutim, Radić vešto pokušava da prikrije gromkom panslovenskom retorikom i demagoškom pozom. Radić je, najpre, verujući katolik; njegov uzor i učitelj je biskup Štrosmajer. S druge strane, on je i razgoropađeni antiklerikalac – “papožder” i “popožder”, kako o njemu veli potonji nadbiskup i ustaša Šarić (V. Novak, Magnum Crimen, ss. 203-252).

Kada je u leto 1902. razularena rulja u Zagrebu demonstrirala protiv Srba i uništavala srpsku imovinu, Radić je stao na stranu pogromaša: “Okrenimo i mi svoju taktiku, ne jadajmo se samo kao što smo se jadali do sada, a svojom snagom jačali elemenat koji se, eto, digao protiv nas gore nego ikoji drugi inorodni i neskloni nam narod. Moramo gledati da oslabimo taj elemenat; čim bude jači bit će nam opasniji, teže ćemo mu se oprijeti... Ja sam služim se kroz toliko godina u zagrebačkoga pravoslavnoga trgovca, u čijem sam dućanu ostavljao svaki mjesec redovno preko 30 forinta. Od prvog rujna ostavljam ga, a tako će, mislim, učiniti svi Hrvati koji drže do svoga ponosa.” Tokom Prvog svetskog rata, Stranka prava i Hrvatska pučka seljačka stranka prosto su se međusobno nadmetale koja će više ocrniti srpski narod i državu; “u listu braće Radića “Dom”, moglo se pročitati i sve ono što su i austrougarski oficiri govorili svojim vojnicima o Srbima – da su Srbi “divlji i svirepi”, da su “zvijeri” i da svuda i uvek pokazuju “svoju nekršćansku i divljačku ćud i mržnju”, da “muče i iznakazuju naše ranjenike da se to ne može ni opisati”.” Naprotiv, Radić u jednom saborskom govoru od 23. juna 1915. veliča ratne zasluge Hrvata na strani Centralnih sila: “Hrvati nikada više nisu dali ovoj monarhiji, nego što daju i što će dati do konca ovoga rata. Sve što smo za monarhiju učinili do sada, ne da se ni prispodobiti s ovim što sada dajemo. Ono što su prije čitave carevine podizale, to danas diže sama kraljevina Hrvatska... Naša hrvatska vojna snaga ide na stotine hiljada. Vrsnoća te snage je tolika da smo svi dirnuti svjedoci najvišega priznanja, za kakovo ja u povijesti ne znam.”

Posle sloma Habzburške monarhije, koju je obožavao, Radić se protivi Ujedinjenju, a kada je do njega došlo, on je zagriženi neprijatelj jugoslovenske države; zahvaljujući najviše Radiću, separatističko raspoloženje zahvatilo je ubrzo Hrvatsku i Slavoniju, pa čak i Dalmaciju, gde se 1918. najviše klicalo srpskoj vojsci. U januaru i februaru 1919. on organizuje prikupljanje potpisa na memorandum predsedniku SAD Vilsonu, kojim se tražilo stvaranje “mirotvorne seljačke hrvatske republike”. Saglasno tome, i naziv svoje stranke je promenio u “Hrvatska republikanska seljačka stranka”. Kada nije uspeo da se sa srpskim strankama dogovori o pretvaranju države u konfederaciju Srbije i Hrvatske, potražio je podršku Zapada, posebno u Londonu. No, i tamo je doživeo neuspeh, jer je Kraljevina SHS tada bila realnost koju su zapadne sile ozbiljno uvažavale. Beogradski republikanski prvak Jaša Prodanović piše 1925. o Radiću: “Prezrivo je gledao na Srbiju: oglasio sve njene stranke za batinaške, omalovažavao njihove vođe, a po neke od njih oklevetao. Kad su mu politički ljudi iz Srbije dolazili na sporazum, dočekivao ih je malo te ne kao Aleksandar Makedonski pokorene knezove, ili Cezar vođe pobeđenih plemena. Hteo je nezavisnu republiku Hrvatsku u konfederaciji sa Srbijom. Pod Hrvatskom je zamišljao ne samo Slavoniju, Srem i Dalmaciju, nego i Bosnu i Hercegovinu, a spremao se da primi pod svoje moćno okrilje i Crnu Goru i Makedoniju.”

Napokon, Radić pokušava poslednje – 2. juna 1924. stiže u Moskvu, tada prestonicu boljševičkog Sovjetskog Saveza, gde je primljen s počastima državnog poglavara. HRSS stupa u crvenu Seljačku internacionalu i u svoj program preuzima “nacionalizaciju sredstava industrijalne proizvodnje”. Zauzvrat, Kominterna prihvata hrvatsko gledište o federalizaciji jugoslovenske države s pravom svakog naroda u njoj (osim srpskog) na samoopredeljenje. Radić se avgusta 1924. vratio u Zagreb i mirno nastavio svoju antisrpsku agitaciju. Vlast, međutim, nije mirovala i Radić je početkom 1925. uhapšen kao “komunistički saveznik”. Suočen s mogućnošću stroge kazne, možda i smrtne, Radić priznaje monarhiju i unitaristički Vidovdanski ustav kao cenu za slobodu. Kralj donosi ukaz o njegovoj aboliciji 18. jula 1925. i od tada Radić deluje kao parlamentarni činilac. Saobrazno tome, HRSS opet menja naziv i postaje Hrvatska seljačka stranka,

Samo, njegov sporazum sa Beogradom, a pre toga i paktiranje s komunistima, navukli su na njega omrazu hrvatskih klerikalaca i nacionalfašista. Znakovito je da ga već od 1924. napada hrvatska katolička štampa. Ta omraza morala je da dostigne vrhunac kada je Radić u intervjuu “Politici” izneo stav da u Hrvatskoj treba da se osnuje nacionalna, od Rima nezavisna katolička crkva, koja bi se kasnije ujedinila sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, čime bi došlo do potpunoga ujedinjenja Srba i Hrvata. Dosledno tome, Radić je kao ministar prosvete krajem 1925. povukao iz procedure već pripremljeni nacrt konkordata između Kraljevine SHS i Vatikana. Godine 1926. Radić u “Domu” veliča meksičku agrarnu revoluciju, jer je nacionalizovala veleposed katoličke Crkve. Naredne, 1927. godine, Radić je ponovo u opoziciji, i 10. novembra 1927. stvara Seljačko-demokratsku opoziciju sa Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribičevića, vođe prečanskih Srba, koji je od osobe poverenja kralja Aleksandra takođe postao komunistički agent. A na skupštini u Ljubljani 27. februara 1928. godine, Radić veliča Staljinovu religioznu politiku u Sovjetskom Savezu. Opet je dakle bio na delu velikohrvatski separatizam, ali u formi agrarno-komunističke revolucije. Najoštrije je sa hrvatske strane Radića napao Stjepan Sarkotić, za vreme Prvog svetskog rata vojni guverner Bosne i Hercegovine a potom predvodnik pravaške emigracije, nazvavši Radića “nenormalnim čovekom”. U mađarskom listu “Pester Lojd” od 9. i 11. avgusta 1925. Sarkotić piše: “Normalan ne može biti čovek, koji prisvaja najčistiji hrvatski program dr Ante Starčevića, meša ga sa nekoliko kapi socijalističkog ulja i, potom, izdaje za svoj, odlazi na zavetovanje na grob Starčevića, tamo i svuda na zborovima drži ultrahrvatske govore za “svetu Hrvatsku” i preko noći odbacuje sve zajedno sa “svetom Hrvatskom” i polaže kao žrtvu na oltar velikosrpstva... Jedna tako stalna promena mišljenja i raspoloženja je bez sumnje abnormalna. Najvišu tačku on je dostigao u vatrenom patriotizmu, u borbi za samostalnost “svete Hrvatske”. Prelazak od monarhizma preko republikanstva ka sovjetizmu i od sovjetizma preko republikanstva monarhizmu, sve za kratko vreme, pokazuje da je u pitanju politički klovn sasvim retke nenormalne vrste.”

A 1928. klerikalci otvoreno traže Radićevu glavu. Četiri dana pre atentata na Radića i grupu poslanika HSS-a, 16. juna 1928. pisao je u osječkom “Hrvatskom listu” frankovac i kasniji Pavelićev ustaša, don Kerubin Šegvić: “Radić je nekoliko puta naglasio, da ga se nastoji maknuti iz javnog života. Tim hoće da steče sućut i simpatije javnosti... A kad bi nekom doista uspjelo odstraniti iz javnoga života vođu zavedenih, zaslijepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo, što ga pamti hrvatska povijest. Odstranio bi neprestanu opasnost za javni poredak i za međunarodni mir u svijetu.” U atentatu koji je u Narodnoj skupštini izvršio radikalski poslanik Puniša Račić poginuli su poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, dok je Stjepan Radić bio samo lakše ranjen. Naprasno je preminuo 8. avgusta 1928. kada je već ponovo počeo da se bavi politikom, opet se zalažući za personalnu uniju Srbije i Hrvatske. Hrvatski istoričari, uključujući i samoga Radića, za atentat u Skupštini optužili su kralja Aleksandra Karađorđevića. No, iz dnevnika S. Majcena, sekretara tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, vođe slovenačkih klerikalaca popa Korošca, proizilazi da su upravo katolički klerikalci bili ti, koji su organizovali atentat u Narodnoj skupštini; (v.: I. Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 3. izd., Zagreb 1988, ss. 237-238). Iako nema dokaza za to, može se pretpostaviti da je Kralj znao za pripremanje atentata; uostalom, on je Korošca unapredio, dajući mu mesto predsednika Ministarskog saveta.

Ali, upravo će hrvatski klerikalizam i klerofašizam s kamatom naplatiti Radićevu smrt. U žalosti i sahrani Radića učestvuje rimokatolička Crkva “sa dotad neviđenim sjajem, kakav se nije nikad ukazao ni jednom papi, ma u kojem vremenu” (Novak, Magnum Crimen, s. 250). Radićev naslednik na čelu HSS-a, Maček, napustiće socijalnu komponentu te stranke, i vratiće je u saradnju sa klerikalizmom i na pozicije “hrvatskoga državnog prava”. Zajedničkim radom Mačeka i Stepinca bio je 1941. i uspostavljen ustaški režim u Hrvatskoj. Sa svoje strane, “Pavelićev ustaški pokret prikazivao je uspostavu NDH kao izravno revolucionarno ostvarenje ciljeva kojima je težio “Veliki Radićev narodni oslobodilački pokret”. Pavelić je naložio da se dan atentata na Radića i drugove u beogradskoj skupštini (20. lipnja) slavi kao “sveti dan hrvatskog naroda” i spomen na sve “hrvatske mučenike”. Nauk i djelo S. Radića prikazivani su kao prethodnica ustaškog pokreta, a NDH kao “seljačka država”, ostvarena “revolucionarnim zamahom” u rušenju versajskog i stvaranju novog europskog poretka... Na toj, radićevskoj, osnovi ustaški će pokret nastojati pridobiti za sebe hrvatski narod...”

Sve su to ipak bile propagandne obmane. Pavelić kao ideolog uvek je pred očima imao vatikanski klerofašistički totalitarni koncept, dopunjen starčevićevskom politikom slepe mržnje na Srbe. Još pre dolaska na vlast, on je ustašama odredio dušebrižnike i to franjevce, “kojima je bila dužnost da duhovno odgajaju ustaše za njihov veliki oslobodilački rad kad za to bude došao podesan trenutak”. A odmah po dolasku na vlast, 1941. g., on na velikoj skupštini u Gospiću pušta svoga doglavnika Mila Budaka da izjavi: “Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“ Samo da bi to pretapanje išlo lakše, Pavelić će u januaru 1942. osnovati takozvanu “hrvatsku katoličku crkvu”, čiji je idejni tvorac bio Antun Radić. O fašizmu Pavelić 1938. piše: “A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od proračunatih smišljenosti (špekulativnih kombinacija) što služe samo održavanju na vlasti u demokracijama na umoru... Demokracije narod rastočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je on stoga tvrđava koju boljševizam ne može osvojiti, i sila pred kojom on mora uzmaknuti.”

Uz to, Pavelić je bio psihološki tip patološkoga ubice i teroriste, koji se sreće često među sicilijanskim mafijašima; njega je francuski sud osudio u odsustvu na smrt zbog ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. godine. U listu “Ustaša” od februara 1932. Pavelić piše: “Tko misli, da je sramota, da hrvatski narod prema beogradskoj tiraniji upotrebljuje i najkrvavija i najokrutnija sredstva, taj ne misli ozbiljno na oslobođenje i ne zna, da se proti razbojnicima ne može boriti lijepim riječima i komplimentima, nego samo ljutim i krvavim oružjem... Nož, revolver, bomba i pakleni stroj, to su idoli, koji imaju povratiti seljaku plodove njegove zemlje, radniku kruh, a Hrvatskoj slobodu.”

No, kada je 1945. ustaška Hrvatska propala, katolička Crkva je organizovala da što veći broj “dužnosnika”, bojovnika i pristaša tog fašističkog protektorata umakne u sigurne delove sveta, pre svega u Argentinu, kao na prvom mestu sam Pavelić. O funkcionisanju tih tzv. “pacovskih kanala” svedoči i komandant ustaške avijacije, general Vladimir Kren, koga su Britanci isporučili titoistima. U istrazi Kren priča da se, kada je kao zarobljenik pobegao iz železničkoga transporta, po uputstvu zagrebačkoga teologa Krunoslava Draganovića sklonio u “samostan sestara u Čento Čeleu kod Rima. To je samostan sestara Hrvatica i Slovenki... U njemu je bilo preko 30 sestara Hrvatica i Slovenki, koje su većinom pobjegle iz Jugoslavije... Za vrijeme dok sam ja bio tamo, tamo su se nalazili ministar Bešlagić, poslanik Gaj, poslanik Berković Stjepan (netočno: Josip) sa ženom, Sajc Aleksandar sa ženom, Raić Vlaho sa ženom, poslanik Židovec sa ženom i djetetom, svećenik Baloković Đuro... Svi emigranti koji su bili smješteni u samostanu imali su i posebne sobe za stanovanje”, a “talijanska policija po naređenju njihove vlade, koja je u tijesnoj vezi s Vatikanom, uopće ne smije ulaziti i pregledati samostane.” Potom se Kren obreo u Zavodu sv. Jeronima u Rimu: “Tamo sam našao svećenike Marjanović Dragutina i Beluhana. Od njih sam čuo da Vatikan organizuje prebacivanje emigranata u Argentinu i da za tu svrhu daje posebne brodove. Onima pak koji ne žele ići sa tim brodovima u zajednici sa drugima, nego svaki za sebe, posuđuju franjevci u Rimu novce, a naročito to čini Dominik Mandić... Za odlazak u Argentinu organizirao je Vatikan u Rimu poseban ured. Rekli su mi isto tako da je najbolje da i ja idem u Argentinu, a da se dokumenti za putovanje lako dobiju preko Crvenog križa. Tako sam i učinio. Čuo sam poslije u zatvoru da je u Argentinu otišao veliki broj emigranata sa papinskim brodom, a i mnogi pojedinci drugim brodovima.”

Josip Broz Tito kao hrvatski ideolog stoji na sredini između Stjepana Radića i Ante Pavelića. Tito i ulazi u vođstvo Komunističke partije Jugoslavije kada je Kominterna, a samim tim i Sovjetski Savez, prema Jugoslaviji vodio prohrvatsku politiku HSS-a. “Komunistički pokret u Hrvatskoj”, piše 1994. Franjo Tuđman, “isticao je još od vremena ubojstva Radića i šestosiječanjske diktature, da on ide za tim da revolucijom ostvari ono što Radić nije mogao svojim mirotvorstvom. To je bila osnova suradnje hrvatskih nacionalista (čitaj: ustaša) i komunista u robijašnicama hegemonističke Jugoslavije, a i prožimanja lijevog krila radićevskog pokreta i revolucionarnog pokreta u nastojanju komunista da zasnuju antifašističku pučku frontu pred Drugi svjetski rat. Za vrijeme rata i revolucije, Titov partizanski pokret zadobivat će u Hrvatskoj baš pozivanjem na Radića i njegove ideale postupno sve više pristaša.” Za tu politiku naročito se zauzimao i Andrija Hebrang, koga će preterana radićevština stajati i glave, jer je u sukobu Tita i Staljina 1948. stao na sovjetsku stranu. No, za razliku od Radića, Tito je bio pripadnik i potom čelnik jednog totalitarnog pokreta, po formi veoma sličnog Pavelićevom. Ali, ne samo po formi. Šešelj ukazuje na duboke rimokatoličke i antisrpske porive u Brozovoj ličnosti, koje je on, međutim, umeo vešto da prikriva ideološkim praznoslovljem.

“Ogromna antisrpska mržnja Josipa Broza Tita”, kaže Šešelj u svojoj knjizi, “koju je crpeo iz rimokatoličkog ideološkog usmerenja, kulminirala je na srpskom frontu u toku Prvog svetskog rata, gde se ovaj austrougarski narednik svojski isticao u vršenju zločina nad civilnim stanovništvom. Posle rata tu mržnju je uskladio sa antijugoslovenskom politikom Komunističke internacionale, koja je Srbima pripisivala hegemonizam i dominaciju. Dok se najogoljenijim makijavelističkim metodama borio da dospe na čelo ilegalne Komunističke partije Jugoslavije kao sekcije Kominterne, dakle strane agenture, pokazujući pri tom krajnju nemoralnost, surovost i beskrupuloznost, Broz nikada nije napuštao svoj osnovni antisrpski kurs. U kontinuitetu će ga održavati preuzimajući partijske dizgine, rukovodeći komunističkom revolucijom i uspostavljajući posleratni diktatorski režim, koji po ideološkoj netrpeljivosti i divljačkim obračunima sa političkim protivnicima nimalo neće zaostajati za Staljinovim. Tito se kao zloduh uspravio nad Srbijom i celim srpskim narodom, sistematski potirući skoro sve tekovine oslobodilačkih ratova koje su Srbi vodili prethodnih vekova. Još je obračun sa Simom Markovićem, protiv koga je Broz pisao 1928. godine i optuživao ga za oportunizam, frakcionaštvo, sektaštvo i koterijaštvo, a koji će biti okončan Markovićevom fizičkom likvidacijom, pokazao koliko je opasan ovaj zagorski monstrum, spreman da gazi reke krvi da bi prigrabio vlast i moć.”

Pošto je za veliki broj Srba u Drugom svetskom ratu jugoslovenstvo bilo elementarni uslov opstanka, Tito je svoj partizanski pokret lako punio Srbima. Ipak, njegova mržnja na Srbe nije zato nimalo popuštala. Tako je Tito naređivao saveznička bombardovanja srpskih gradova u kojima je mahom stradalo nedužno stanovništvo. Ali, on 15. januara 1944. upozorava svoga diplomatu V. Velebita, koji se u tom trenutku zatekao u Londonu, gde je ostvario kontakt s Pavelićevim izaslanikom: “Naša je želja ne samo da štedimo hrvatski narod nego i sela i gradove od razaranja, osobito Zagreb.”

Uprkos tome, što se njegov pokret borio na strani antifašističke koalicije, Tito, uplašen mogućnošću savezničkoga iskrcavanja na Balkan, u martu 1943. pregovara sa Nemcima i nudi im saradnju u borbi protiv Engleza i pokreta generala Mihailovića. Međutim, sami Nemci su odbili tu saradnju, uz obrazloženje da će “Tito u najskorije vreme biti i tako i tako likvidiran”.

Još pre Drugog svetskog rata, Broz je pokazivao primetnu naklonost prema rimokatoličkoj Crkvi. Tako je, primoran da kritikuje podršku te Crkve Frankovoj fašističkoj pobuni u Španiji, Broz u proglasu svim pokrajinskim komitetima KPJ od 25. oktobra 1936. naredio da se “bezuslovno izbjegava riječ klerofašizam”. Njemu su masovne političke organizacije fanatizovanih rimokatolika neophodne kao politički saveznici komunista: “Ne gubeći iz vida šta nas razdvaja, mi moramo gledati i tražiti ono što nas približava njima. A približava nas prije svega, zajednička borba za kruh svagdašnji. Zajednička borba za mir i slobodu, protiv rata i fašizma. Zajednička borba za ravnopravnost i slobodu hrvatskog i slovenskog naroda. Zajednička borba protiv šestojanuarskih fašističkih klika, koje su progonile i zatvarale ne samo komuniste nego i katoličke vođe i organizacije.”

Svestan isključive zasnovanosti veštačke hrvatske nacije na rimokatolicizmu, Broz već 1945. godine pokušava da katolički episkopat pridobije za svoj totalitarni režim – nudeći mu radićevsku opciju nacionalne katoličke crkve! Razume se da Tito nije mogao da veruje da će njegova ponuda biti u celini prihvaćena, ali se bar nadao da će izazvati raskol među hrvatskim sveštenstvom budući da je najveći deo sveštenika-ustaša ili emigrirao ili bio pobijen. Na njegovo razočarenje, Biskupska konferencija kojoj je predsedavao Stepinac i održana 20. septembra 1945. godine, oštro se distancirala od novog režima, manifestujući tako i potpunu solidarnost sa Rimom. Uvređeni Tito izveo je Stepinca pred sud i dao ga osuditi kao saradnika ustaša. Ali kazna od 16 godina zatvora bila je preblaga za zločine koji su mu stavljeni na teret, kaznu je izdržavao u nekoj vrsti apartmana, a nakon 5 godina koje je tamo proveo, bio je interniran u rodni Krašić, gde je i umro 1960. godine. Uopšte Šešelj ističe da je Titovo pravosuđe sistematski prikrivalo ustaške zločine. Tako je podloga zahteva za Pavelićevo izručenje bila optužnica zagrebačkog okružnog tužioca od 7. maja 1956. godine. U njoj se Pavelić optužuje za ubistvo 3.055 dece, 6.315 žena i 479 staraca u Jasenovcu i Novoj Gradišci. Potom se navode imena 40 Hrvata koje su ustaše ubile u tri sela kotara Krapina i opisuju 22 slučaja pljačke i uništavanja imovine. Slično je tridesetak godina docnije postupljeno i u procesu Andriji Artukoviću.

No, Tito će i dalje da popušta Vatikanu.

Premda je Jugoslavija bila formalno komunistička diktatura, ona je kao jedina komunistička država zaključila neku vrstu konkordata sa Vatikanom, u vidu takozvanoga Protokola između Svete Stolice i Vlade SFRJ od 1966. godine. Uskoro potom, 29. marta 1971, Tito u Vatikanu službeno posećuje papu Pavla VI. Na tom sastanku očigledno je postignut sporazum o razbijanju Jugoslavije putem njene prethodne konfederalizacije. Tito se tako pojavio kao izvršilac Radićevog političkog testamenta. Znakovito je da je jedan kardinal poverio prvom ambasadoru SFRJ pri Svetoj Stolici: “Čini se da je papa od svih državnika najviše cijenio Tita.” (V. Cvrlje, Vatikan u suvremenom svijetu, Zagreb 1980, s. 323.) Taj kompliment može se jedino shvatiti kao in memoriam Jugoslaviji.

Za Šešelja, Franjo Tuđman “je u sopstvenoj praksi do krajnjih konsekvenci uskladio Pavelićevu i Titovu ideologiju”.

Vatikansko-nemačka operacija izmirenja hrvatskih titoista i ustaša, bez kog izmirenja ne bi moglo da dođe do raspada Jugoslavije, nije bila lako izvodiva pošto su stranke koje je trebalo izmiriti dugo stajale u različitim ratnim i ideološkim taborima. Razume se da je zato slom komunizma u Evropi uklonio jednu važnu prepreku. Pokazalo se da je najpodesnija ličnost da izmirenje obavi, koje je podrazumevalo i neizbežan novi genocid nad Srbima, Franjo Tuđman.

Ne zna se da li je Tuđman nemačkog ili mađarskog porekla. Rodom je iz Hrvatskog Zagorja, kao i Broz. Otac mu je bio mačekovac, koji je pristupio partizanima i postao većnik ZAVNOH-a. Franjo je uoči Drugog svetskog rata intenzivnije čitao marksističku literaturu, 1941. se priključio partizanima i 1942. bio primljen u Komunističku partiju. No, nikada nije učestvovao u borbama, već se bavio političkim radom i konspirativnim aktivnostima. Po svom biografu D. Hudelistu, Tuđman je bio daleko od toga da bude častan i pošten čovek. Lakomisleno i pohlepno je postupao s novcem iz partijske blagajne, pravio crne spiskove ustaša i njihovih saradnika za likvidaciju na koje je uzgred stavljao i imena ljudi prema kojima je osećao ličnu netrpeljivost. Iz koristoljublja je denuncirao i svoje saradnike partijskim organima. Kasnije, kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, falsifikovao je originale istorijskih dokumenata pripremajući ih za štampu.

U Beogradu je, pod zaštitom moćnoga generala Ivana Gošnjaka, radio u personalnoj službi Generalštaba JNA i svim silama, kao “kadrovik”, nastojao da potiskuje srpske oficire i protežirao njihove hrvatske kolege. Kao takav, zapao je, prema I. Radošu, za oko Titu i Kardelju: “Tito i Kardelj su, naime, prije, u nekim situacijama iskoristili Tuđmana i njegova istraživanja u obračunu s unitaristima i velikosrbima. Podržavali su Tuđmana u izradi koncepcije općenarodne obrane dok je bio u Generalštabu JNA, ali i njegova istraživanja i tumačenja uloge Hrvata u NOB-u. Tito je, kako se čini, podržao Tuđmana i u borbi protiv Rankovićevih velikosrba koji su 1965., povodom dvadesetogodišnjice završetka Drugog svjetskog rata, htjeli u Jasenovcu organizirati veliki politički skup i postaviti ploču na kojoj bi pisalo da je u konclogorima NDH ubijeno 800 tisuća Srba.”

Kao istoričar, Tuđman je počeo postepeno da rehabilituje NDH, i to tako što je sve zločine koji su u njoj počinjeni prevalio na šačicu ustaša, amnestirajući tako “hrvatsku vojsku”, domobrane. No, kada je, i to kao prvi, javno ukazao na Tuđmanove plagijate vojni istoričar i general Fabijan Trgo, ta afera je bila povod da Tuđman dobije generalski čin, ali da napusti vojnu službu i bude postavljen za direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu; glavni Titov satrap u Hrvatskoj, Vladimir Bakarić, i Tuđmanov pokrovitelj Gošnjak dogovorili su se da bi Tuđman na novom mestu bio korisniji kao “umereni nacionalista nespornog komunističkog opredeljenja”. Međutim, u Hrvatskoj, u Krležinom intelektualnom krugu, bude se i Tuđmanovi liderski apetiti. Kada je krajem 1966. poznati istoričar Ljubo Boban, izgleda na Bakarićevo traženje, javno i argumentovano pokazao kako je celi tekst Tuđmanove doktorske disertacije primitivan i bezočan plagijat, ovaj je izgubio nerve i prozvao samoga Bakarića kao “rankovićevca”. Od tada počinje Tuđmanova disidentska karijera, a uskoro i ustaška, jer njegovi novi idoli postaju fra Dominik Mandić i ustaški arhikoljač Vjekoslav Maks Luburić. Godine 1987. Tuđman dobiva pasoš i odlazi u SAD i Kanadu, gde radi ustaška centrala koju vode hrvatski franjevci, koji će Franju Tuđmana promovisati u novoga “oca domovine”.

Hudelist podrobno razmatra šest razloga koji su, po njemu, presudno uticali na fratre da izvrše taj izbor. Prvi i najvažniji je bio taj, što je Tuđman po svom karakteru bio ekstremno narcisoidna ličnost. Upravo takav im je trebao – neko ko sebe smatra “najljepšim”, “najpametnijim”,”najdalekovidijim” i, uopšte, “najboljim”, neko ko je u svemu “naj”. Samo je takva psihološka struktura, smatrali su, pogodna za stvaranje mita o samom sebi, zapravo mita vođe, mita nacionalnog harizmatika. Fratri su, naime, bili uvereni da budući predsednik Hrvatske mora, osim što je stvarna osoba, biti i mit. Drugo, kao dvostruki politički zatvorenik, Tuđman je imao i neporecivu disidentsku težinu, što je takođe bio vrlo važan uslov da bi u skoroj budućnosti mogao konkurisati za predsednika hrvatske države. Treće, Tuđman je, uza sve ostalo, bio i naučnik. Borem se kao takav izjašnjavao. Imao je “znanstvenu”, “teorijsku”, “povjesničarsku” težinu – slično svome prauzoru, prvom velikom predvodniku hercegovačko-fratarske zajednice u Americi, Dominiku Mandiću. Četvrto, on je bio i general. I to baš general JNA, što je takođe važno za ciljeve koje je valjalo ostvariti. Jer, polazilo se od pretpostavke da se neki od tih ciljeva neće moći realizovati bez ratnih operacija, u kojima će učestvovati JNA. Peto, bio je zagovornik luburićevske (zapravo nemačko-obaveštajne, jer je Luburić za vreme Drugog svetskog rata kao ustaški policijski oficir radio za Gestapo) koncepcije hrvatskoga pomirenja. Fratri su tu koncepciju usvojili 1968. (iako su joj se ranije žestoko odupirali, jer su komuniste smatrali smrtnim neprijateljima) i od tada je ona za njih zakon. I šesto, Tuđman je bio zagovornik “velike Hrvatske”, koja je trebalo da nastane pripajanjem i “drugih” hrvatskih teritorija, posebno teritorija u Bosni i Hercegovini.

Najznačajniji Tuđmanov istoriografski spis je knjiga “Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja”, Zagreb, 1989. Ona ima jedan faktografsko-falsifikatorski deo, čiji je cilj da broj ubijenih Srba u hrvatskom logoru smrti Jasenovac što je moguće više umanji. On približno tačan podatak od 600.000 žrtava smatra mnogostruko preteranim: “Zatočenici su za sve vrijeme bili iscrpljivani i mrcvareni pod nevjerojatno teškim i nehigijenskim uvjetima na radu, a pri tom bili mučeni i ubijani za najmanji neposluh pojedinačno – osobito iznemogli i stari, a povremeno, obično pod izlikom odmazde za poginule ustaše ili za pokušaj bijega, bili su zvjerski ubijani i u manjim ili većim skupinama (na desetke pa i stotine ljudi). Na taj način u jasenovačkom logoru stvarno je stradalo nekoliko (vjerojatno 3-4) desetaka tisuća zatočenika. Ponajviše Cigana, pa Židova i Srba a i Hrvata.”

Krunski dokaz protiv navodnoga preuveličavanja broja jasenovačkih žrtava, Tuđman nalazi upravo u Titovom ponašanju. Svoje protivnike on opominje “jesu li se ikada zapitali, a oni koji jesu (a znam i takve) jesu li potražili pravi odgovor na pitanje: zašto Josip Broz nikada nije došao u Jasenovac?! A obišao je, takorekuć, svako, imalo važnije poprište i mjesto NOB-e u svim republikama. Budući da se tom neimaru, kako NOR-a i revolucije, tako i nove socijalističke Jugoslavije, jamačno, ne može pripisati nikakva pristrasnost niti popustljivost prema hrvatskim grijesima (bez njega očito ne bi bilo uklanjanja Hebranga u ratu, ni progona, ni smjene vodstva u Hrvatskoj 1971.), bez obzira na to kolika je uloga drugih bila u tim slučajevima, to tome moraju biti neki dublji razlozi. Odgovor na to pitanje, po mome mnijenju, vjerojatno se nalazi u tome, što je on, kao povijesna ličnost, znajući povijesne činjenice, instinktom velikog političara i državnika, predosjećao kuda smjera mahnitanje monstruoznošću jasenovačog mita. U krajnjem: podrivanje samih osnova njegova djela i dovođenje u pitanje same svrhovitosti stvarno golemih žrtava rata i revolucije.” Šešelj ovaj “krunski dokaz” komentariše sledećim rečima: “Tuđman je ovde bar u jednome potpuno u pravu. Tito je mislio o Jasenovcu isto što i Tuđman, ali se nije usuđivao da to javno kaže.”

“Bespuća povijesne zbiljnosti” imaju i jedan istorijsko-teološki deo gde Tuđman nastoji opravdati pojedine genocide biblijskim argumentima. Bez sumnje, katolička filosofija istorije i istorijska praksa izvršile su u tom delu presudan uticaj. Treba samo dosledno katolički znati čitati Bibliju, najpre Stari zavet, zajedničku svetu knjigu jevreja i hrišćana. Tuđman ističe primer Mojsija i njegovog stava da su neprijatelji izabranog naroda ujedno i Božiji neprijatelji, pa će rat koji se protiv njih vodi biti opravdan kao sveti rat. “Nema granica zlodjelima, koja u svom “pravednom” gnjevu i jarosti neće učiniti Jahve i njegov izabrani narod nad protivnicima svojim... Kako istrebljenje tuđeg, neprijateljskog i buntovnog naroda nije jednostavan i lak posao, dotično se ne može obaviti na jedan način, to će Jahve dati upute: “Trećinu spali posred groba ognjem... trećinu uzmi i sasijeci mačem oko grada; trećinu baci u vjetar, tj. u izgnanstvo, ali i na njih će pustiti kugu i divlje zvijeri.” U tom pogledu, Novi zavet Isusa Hrista, ama baš ništa ne menja. Tuđman-teolog dalje priča: “Kristovo novozavjetno nadilaženje Božje izabranosti i posebnosti izraelskog naroda u kršćanski univerzalizam, unosi bitne promjene u starozavjetna poimanja povijesnoga bivstvovanja čovjeka i naroda, ali ih podnipošto ne ukida, a još manje je to slučaj glede promjena same povijesne činidbe. Istodobno, i unatoč utjelovljenja “božjeg naroda” u svim narodima svijeta – podjele, zavade i mržnje ne nestaju.” Šešelj komentariše: “Recept je trajan, star hiljadama godina. Kad je mogao Mojsije, što ne bi mogao i Pavelić da ga primenjuje. Ako su Jevreji starozavetni izabrani narod, onda su Hrvati danas u toj ulozi jer su već nekoliko vekova “predziđe” hrišćanstva, onog zapadnog, koje nemilosrdno insistira na ekskluzivitetu svoje misije.”

Samo, Tuđmanovo – katoličko – čitanje Biblije, koje je očigledno stajalo u funkciji pripreme novoga genocida nad Srbima na temelju opravdanja starih, nema ničeg zajedničkog sa ispravnim tumačenjem Svetog pisma. U normativnom smislu, Sveto pismo poznaje samo zakon ljubavi prema bližnjem i deset Božijih zapovesti. Ostalo je sveta istorija iz koje se ne mogu izvlačiti pravila ponašanja, pošto je sveta istorija apsolutno neponovljiva. Istorija se ponavlja utoliko, što se delimično ponavljaju istorijske situacije i tipovi istorijskih delatnika. U svetoj istoriji to nije moguće jer su svaka situacija i svaki delatnik sasvim individualni. Tako, izlazak iz Egipta i osvajanje Obećane zemlje nisu ništa manje neponovljivi od rođenja, propovedanja Carstva Božijeg, smrti i vaskrsenja Sina Božijeg. Onaj ko svetu istoriju tumači kao svetsku istoriju, ne služi Bogu nego đavolu.

Da zaključim. Ovo Šešeljevo istoriografsko delo i samo je deo istorije, naročito savremene. Ono podrobno i ubedljivo pokazuje ko su naši glavni neprijatelji i koji su duhovni izvori odakle oni crpu svoje neprijateljstvo prema nama. Ujedno, ono nama Srbima pokazuje šta je naše, koje nam zemlje zapadno od Drine i Dunava nesporno pripadaju po etničkom i istorijskom pravu. Ono nam dakle pokazuje da Velika Srbija za koju se zalaže Srpska radikalna stranka nije nikakva maštarija romantičarskoga imperijalizma, već jedino ispravna Srbija shodno nepobitnim činjenicama. Zato ovoj knjizi želim uspeha kod čitalaca kojima je namenjena, posebno profesorima istorije, da pomoću nje pisane radove i predavanja iz srpske istorije očiste od primesa laži i kompromiserstva kako bi u njoj bilo više mesta za Narod i Istinu.

 

Dr Milan Petrović,

redovni profesor Univerziteta u Nišu